Da li se žrtvujemo?

Da li se žrtvujemo za obitelj? Ili za djecu? Ili za nekog bliskog za koga imamo osjećaj da mu pomažemo? Da li radimo išta na ovom svijetu zbog nekog drugog?

Puno puta sam čula da roditelji upute djetetu rečenicu:"Ja se žrtvujem za tebe a ti meni tako vraćaš!"
Ne samo da sam čula- u jednom trenutku sam i ja svojem djetetu to rekla. I odmah sam zastala. Onaj unutarnji kompas mi je odmah reagirao. Da li je istina to što govorim? Ako je- da li je to MOJA istina? Ili samo preuzeta od nekog drugog? Da li sam ja zaista žrtva?

Mi roditelji znamo koliko vremena se dajemo svojoj djeci. I koliko puta smo radili nešto što nam se ne radi. I kad bi najradije legli i odmorili se nakon napornog dana- eto još i slikovnice i- čitaj mi ovu priču, pa još i ovu, pa još smo gladni i žedni...I onda krenu u školu i svo naše slobodno vrijeme je prilagođeno školi, zadaćama, slobodnim aktivnostima, učenju, informacijama...Onda krenu u srednju školu a strah da će im se nešto dogoditi je još veći. Jer- sad su daleko, nemamo osjećaj da imamo kontrolu nad njima, društvo im je raznoliko i dio društva niti ne poznamo ili nam se ne sviđa, čujemo svašta o alkoholu, drogi, a strah nam je još  veći i veći. Uspjeli smo financijski sve to pokrpati, i još se sjećamo svih teških trenutaka.
I onda- u trenutku kad to isto naše dijete odraste i želi biti smostalno, ali samo u dijelovima koji mu se sviđaju- krene upravo ta bajna rečenica. Ja se žrtvujem za tebe cijeli život, a ti meni tako vraćaš.

Da li su naša djeca nama nešto dužna? Da li smo mi nešto dužni našim roditeljim?
Da li su nama naši bračni partnerti nesto dužni? Ili mi njima?Ne,ne,ne i ne.

Niti smo mi nekome dužni nešto raditi po njihovom niti su oni dužni raditi po našem.Samo imamo osjećaj da smo sebični ako se ne dajemo do kraja djeci, partneru,roditeljima, rodbini. Radit ćemo onako kako svi oni žele jer smo inače sebični. Jer sve ostalo znači da radimo nešto za sebe. Što je,opet, sebično.Kad bi ljude pitali što je definicija sebičnosti- svatko bi rekao da je to nešto ružno.
Sebičan si ako ne napraviš nešto kako ja hoću. Ali ti nisi sebičan ako zahtjevaš od mene da ja napravim nešto kako tebi odgovara? Ma tko je tu lud?

Promatram svoje trenutke kad bih rado rekla - ja se žrtvujem za tebe a ti si sebičan ili sebična jer radiš po svom. I uvijek,uvijek sam taj trenutak u dubokom strahu od gubitka. Bolje rečeno- od lažnog osjećaja gubitka. Jer ja nisam ništa izgubila ako moje odraslo dijete ne radi kako je hoću. Teško mi je gledati da donosi "krive" odluke u životu. Sve do trena kad shvatim da nema krivih odluka. Svaka odluka je ispravna i odlična za naše iskustvo. Ne može moje dijete iz mojeg iskustva naučiti. Već samo iz svojeg. Uostalom pa ja ne znam što ja osobno moram naučiti a kamo li moje dijete ili bilo tko drugi.
Da li mi imamo osjećaj da smo jaaako dobri ako podnosimo netrpeljivog i nevjernog i ljubornog i agresivnog bračnog partnera? O da! Kako smo samo dobri! Kako smo samo divni i kako se žrtvujemo kao pravi heroji zbog naše djece, zbog obitelji, sve samo da mogu reći da je obitelj na okupu. Stvarno? Ma koja obitelj? Pa taj isti nevjerni parner je u stvari u duši dijete! Malo dijete koje ima igračku pa kad mu je dosta igračke vraća se kući mami. Koja će možda biti ljuta ali ona ga uvijek mazi i pazi i brine se. On u Vama vidi majku. Ne partnera. Pa ne vara on Vas- on vara sebe. Vara sebe da će iduća igračka biti bolja pa će biti sretan. I tako traži sreću negdje drugdje. Prvo u Vama, pa u djeci i obitelji, pa u vanbračnim vezama...ali tamo nema sreće. I nikada je ne može naći. Jer sreća postoji samo na jednom, jedinom mjestu- u nama. Pa onda- da li želimo biti majka ( ili otac ) svima ili svojoj djeci?
Ili ljubomora...o blažena ljubomora...Partner je ljubomoran i prati Vas, gleda na sat gdje ste do sada, predbacuje...koga ste pogledali, zašto, koliko dugo je pogled trajao...Život Vam se pretvara u pakao jer ste i Vi uronili  u taj fokus- što radite. Koga ste gledali. Kako bi Vaš partner mogao vidjeti ovu ili onu situaciju ili protumačiti ovu ili onu riječ. Žrtva ste ljubomore. Ali kažete sebi:"On ili ona to rade iz ljubavi". Sigurno Vas jako voli kad je prisutno toliko ljubomore.
Kako da ne. Kad smo na vibraciji ljubomore- definitivno nismo na vibraciji ljubavi. Partner je ljubomoran jer misli da će Vas izgubiti. Ima lažan osjećaj gubitka. Ima osjećaj da će izgubiti nešto što ionako nikada nije niti imao. Nemamo mi naše partnere. Oni su tu kao podrška, iskustvo, kao osoba s kojom možemo podijeliti sve. Ali nikako nismo njihovi vlasnici. Niti su oni naši vlasnici. Oni su tu iz jednog jedinog razloga- jer to žele.
Ili nasilni partneri. Na bilo koji način- fizički, psihički i emocionalno. Da li mislite da Vas voli? Jer će nakon ispada dva dana biti dobar ili dobra? Ovdje onaj osjećaj žrtve sjaji kao sunce. I ostajemo s takvima radi djece. A u stvari djecu u tim trenucima učimo da je u redu ako je netko prema nama grub ili nasilan. I u jednom trenutku i ta djeca prema nama postaju isto takva. Tako smo ih naučili. Mi se ne cijenimo i  žrtve smo pa i oni rade sve da nam to i dokažu. Sjetite se zakona privlačenja. Ako se ne cijenimo - privući ćemo u život puno, puno, puno situacija da to i iskusimo.

Naravno da nije rješenje niti napustiti sve i otići u nepoznato. I djecu, partnera, obitelj, prijatelje. Sve koji zahtijevaju nešto od nas. Ni to nije riješenje jer i dalje nosimo u sebi istu energiju- ista uvjerenja. Pa da se sklonimo i u šume Tibeta- i tamo ćemo biti žrtva. Žrtva klime, divljih životinja, svojih misli. Jer energiju i uvjerenja nismo promijenili.

Riješenje je pronaći granicu. Osjetiti koliko se želimo dati a koliko nam je previše. Shvatiti da ionako nemamo kontrolu nad tuđim životima. Možemo kontrolirati samo svoje misli.  Ono što možemo napraviti je djelovati kroz život sa punim poštenjem i u skladu sa nama samima i sa slobodnom voljom svih oko nas.

I kad to shvatimo- bit će puno lakše pomagati i davati svoje vrijeme drugima. Jer sada smo svjesni da se dajemo radi sebe i iz ljubavi a ne zato što smo žrtve. I dat ćemo se točno onoliko koliko možemo. I sjetit ćemo se one divne riječi "NE" u trenucima kada nam je nešto previše. Donosit ćemo odluke za svoj život s lakoćom. I nećemo se osjećati krivima jer znamo da smo se dali koliko god smo mogli. S ljubavlju. I poštenjem. I u skladu sa nama samima i svima oko nas.