Pretraži ovaj blog

četvrtak, 30. studenoga 2017.

"Svi su oni isti" i "dosta mi je sponzoruša"

 

Slušala sam jučer na radiju top temu- "Čega Vam je dosta u životu? " Javio se jedan mladić i govori- dosta mu je "sponoruša". Ušao je duboko u temu i sa puno emocija je pričao da su sve žene iste, da su sve "sponzoruše", da više niti nema "normalnih" žena... I naravno da se automatski sjetim onih uzrečica koje su tako popularne kod žena- "svi su oni isti".

Već sam pisala o fokusu ali iz vlastitog iskustva znam koliko je on važan a ova tema na radiju mi je došla kao sjajna inspiracija da se još malo držim te teme.

Da li Vam se ikada dogodilo da ste odlučili kupiti neki auto, baš određeni auto, i od trenutka odluke svuda kroz grad viđate upravo takav auto? Vidite ga čak i na televiziji , u filmovima, u novinama. Jednostavno iskače sa svih strana. A do tada ga niste niti primjećivali.

Ili ste odlučili promijeniti posao i zaposliti se u nekoj određenoj firmi. I od tog trenutka sa svih strana do Vas dolazi ime te firme. I poznanik tamo radi, i dali su natječaj za nešto, i sponzoriraju utakmicu Vašeg omiljenog kluba...

Ili ste trudnica ili  želite biti trudnica- i primjećujete trudnice na sve strane?

Stvar je jednostavna- stavili smo svjesno FOKUS na nešto a zakon privlačenja to odmah, odmah, odmah rješava!

I onda- ako pogledamo mladića sa početka posta- što on može privući u život?  Divnu djevojku koja je otvorena i puna ljubavi? Ili ako mislitie da su "svi oni isti"- kakvog muškarca ćete privući u život? Divnog, brižnog, punog ljubavi? Pa kako kad ste već unaprijed odlučili da su svi oni isti?

Privlačimo u život ono čemu dajemo fokus. Fokus je tako važan!!!! Ako želimo biti na visokoj vibraciji i živjeti život a ne preživljavati- shvatimo da je fokus najvažniji.

Vratimo se malo na mladića sa početka posta- da li ga osuđujete? Da li smatrate da je LOŠ? Pa probajte ga pogledati bez etikete. Probajte ga pogledati bez predrasuda. Probajte pogledati njegov život iz njegove kože- on je nemoćan. Doživljaji u njegovom životu su izvan njegovog trenutnog shvaćanja. Osjeća se loše jer ga je svaka veza očigledno povrijedila. Pa- da li je loš? Ne- samo mu je jako teško.

A ako shvati da je stavio fokus na sve što NE ŽELI u životu- brzo će se maknuti s mjesta. Ne mora čak niti misliti o tome što želi. Naša duša ZNA što želimo. Otići će negdje na kavu i u istom kafiću naći ženu svog života. Jer mi smo rođeni na visokoj vibraciji. Svi do jednog. Mi smo kao pluteni čep ispod površine vode- fokus na ono što ne želimo i što nam se ne sviđa nas drži ispod površine. Onaj trenutak kad prestanemo misliti o onome što ne želimo- samo ćemo isplivati.

Ne želim djevojku koja je sponzoruša.
Ne želim partnera koji me ne razumije.
Ne želim minus na tekućem računu.
Ne želim dugove.
Ne želim kredite.
Ne želim.......i tonemo sve dublje...

A da li ste probali sa:
Zar ne bi bilo divno imati divnu djevojku?
Zar ne bi bilo divno imati partnera koji me razumije i cijeni?
Zar ne bi bilo divno imati tekući račun u plusu?
Zar ne bi bilo divno provesti bar jedan dan diveći se svemu oko sebe kao da to sve nikada nismo vidjeli u životu? Jer i nismo. Vidjeli smo do sada samo ono što ne želimo.


utorak, 28. studenoga 2017.

Riječi koje nas usporavaju


Najteže riječi koje nas usporavaju i drže čvrsto na mjestu - nisu niti ogovaranja niti psovke.  To su riječi : ALI, JER i JA TO ZNAM. Iz vlastitog iskustva mogu reći da su to riječi koje nas bacaju u depresiju i ljutnju i osjećaj nemoći. Radi njih ostajemo na niskoj vibraciji. Uvijek iza takvih izjava-dolaze izgovori!
Ja bih htio novi posao ALI....
Ja bih htio napredovati ALI...
Ne mogu dobiti što želim JER....
IZGOVORI. Dnevno nađemo milijun izgovora da opravdamo sadašnje stanje. Da opravdamo to što smo zapeli na nekom području života i ne mičemo se s mjesta. I naravno da nam stiže u život iskustvo koje će opravdati naš ALI i JER.
Moj dobar prijatelj mi često kaže da ja nisam realna. Da ne živim u realnosti. Jer svi mudraci i sve tehnike za razvoj svijesti kažu - budi sada i ovdje. U ovom trenutku.
A u ovom trenutku  ja možda nemam novac na računu. Ili- nemam posao. Ili- nemam partnera. Ili- nemam stan. Ili- nemam auto koji želim.Ili-  nemam...I ja vidim da nemam. Sada, u realnosti - nemam.
A što je uopće sadašnji trenutak? Što je realnost? Što je to- nemati sada?

Realnost je odraz misli i osjećaja i uvjerenja  koje smo PRIJE imali. Sadašnji trenutak nam govori u kojem stanju svijesti smo bili prije. A ono što sada osjećamo i uvjerenja koja sada imamo ćemo prepoznati tek u budućem "sadašnjem trenutku". U nekoj budućoj realnosti. Sutra. Ili za mjesec- dva.

Dakle - realnost je točka u kojoj odlučujemo u kojem smijeru bi mogli ići dalje. Moć sadašnjeg trenutka je promatrati što imamo ovdje i sada. Ako ono što vidimo trenutno u životu nije ono što želimo- očito trebamo nešto mijenjati. A što promijeniti? Vladu? Obitelj? Prijatelje? Posao? Ne. Svoje misli. To što sada vidimo oko sebe je odraz naše vibracije- naših misli koje smo imali jučer.
I onda kreće ono ALI. Ali ja ne mogu utjecati na to što se događa. Ne mogu promijeniti obitelj. Nisam ja  kriv što se teško živi. Jer je vlada kriva. Jer su moji roditelji krivi. Jer je moj šef kriv.
Kako je divno imati krivca i ne preuzeti odgovornost za vlastiti život. Uvijek nam je netko drugi kriv pa zbog toga taj drugi nam je savršeni ALI  i JER. Savršeni izgovor.

Ili- već smo puno čitali o razvoju svijesti. I znamo puno informacija. I tehnika za pomoć i za razvoj- meditacija, disanje, yoga, molitva, afirmacije... I onda čitamo neki tekst ili knjigu  (ovo govorim iz vlastitog iskustva) i kažemo- ja to znam. Ja to znam. To meni nije novost. Ma što ja znam? Jedino što ja znam je da ne znam niti približno dovoljno.

Da li se sjećate kad ste u školi ili na fakultetu učili neko gradivo- pročitate tekst i sve Vam je poznato. A da li taj tekst ZNATE? Znat ćete da znate tek kad ga treba upotrijebiti. U trenucima kad ga treba reproducirati. Što nam vrijedi ako nam je nešto poznato. Kad nam je nešto poznato- to je tuđe znanje. Kad nešto možemo upotrijebiti i koristiti kroz život- to je naše znanje. Naše znanje je ono što koristimo kroz život, a ne ono što smo čuli ili pročitali.

Zato budimo otvoreni- preuzmimo odgovornost za vlastiti život. Ostavimo se traženja krivnje u drugima. Osvijestimo da mi upravljamo našim mislima i našim životima. U svim njegovim segmentima. Ne samo djelomično. Mi stvaramo našu realnost- u potpunosti.

A jedan od načina da shvatimo da IMAMO - je zahvalnost. Za ono što imamo. Za obitelj. Toplu vodu. Struju. TV. Auto. Civilizaciju. Ljude oko sebe. Za znanja koja imamo. I za ona koja nam stižu. Za kruh koji nam je danas na stolu. Za svoj život i iskustva koja smo prošli.






subota, 25. studenoga 2017.

Fokus iliti "...okreni mu i drugi obraz?

 

Nikada mi nije bilo jasno znači ta rečenica- ako te netko lupi okreni mu i drugi obraz. Ili- tko tebe kamenom ti njega kruhom. Jer- na površini i doslovno- tumačenje je - voli drugog više nego sebe. Ali kako mogu voljeti nekoga bez da volim sebe? Moram IMATI to nešto što dajem. Kako da dajem ljubav ako je nemam u sebi? Nikako.
 A vidim i da većini ljudi to nije jasno. Većina tu rečenicu tumači doslovno. Daj mu da te opet lupi jer ćeš tako pokazati snagu. Ili svoju mudrost. Ili...što? Ako je tumačimo doslovno- znači- ja ne smijem postavljati granice nikome jer očito- nisam dovoljno vrijedna?
I tada shvatim. Stvar je, naravno- u fokusu.
FOKUS je ono što nas odvlači od pravog života. Netko nas naljuti ili uvrijedi- i mi se fokusiramo na njegove negativne osobine. Ništa nam na njemu više ne valja. Smeta nas što udiše isti zrak kao i mi. On je glup. On je frustriran. On je i ovakav i onakav. A NAŠ FOKUS JE NA NEGATIVI! Njegovoj negativi- to si mi mislimo. Ali u stvari je naš fokus na našoj negativi. To je ono što MI primjećujemo. Jer mi tada živimo njegovu negativu. I naravno da više nije samo njegova. Sada je i naša. Jer mi hodamo svijetom sa mislima- kako je to užasan čovjek, kako se ružno ponaša, on je budala, on je....MI to imamo u našim mislima. I to je sada NAŠE! Onda dođemo kući i djeca se žele igrati s nama, a mi ne možemo jer nam je onaj tamo glupan i budala"dignuo tlak".  Djeca nam žele ispričati svoje dogodovštine iz igre i maziti se s nama a mi ne možemo jer je onaj tamo budala koja nas jadne maltretira a sutra kad dođemo na posao će nas opet maltretirati. I život nam prolazi, djeca odrastu a mi i dalje imamo FOKUS na "nečijoj, tuđoj" negativi. I još uvijek mislimo da smo mi u pravu a da onaj tamo nije sav svoj....
Da nije istinito- bilo bi smiješno. Jer - da li je to tuđa negativa? Ako je NAŠ FOKUS na svemu onome što nije dobro, što boli, što je nepravedno- gdje smo mi? U ljubavi? Oprostu? Zahvalnosti? Sretnom i ispunjenom životu? Pa je, ispunjen je- ali čime?

Probajte JEDAN dan loviti svoje misli o drugima. I vidjet ćete koliko puno osuđujemo. Sve oko sebe. I djecu i partnere i prijatelje i društvo i vladu i sve pripadnike planete...A  krenemo od jutra- digli smo se na "lijevu" nogu i već nam je FOKUS kako je sve katastofa. I kava ne valja- sigurno stavljaju nešto jeftino u nju. Djeca su nam spora i neuredna i ne slušaju nas. A koja gužva na cesti...svi ovi auti oko nas su tu samo na nas iritiraju. A kolegica na poslu- ajme što je danas obukla...a kako se tek našminala- pa kako ju nije sram? A vidi sada moju šeficu kako se tu šepuri kao paun...a onaj tamo- kako je glup...i slušaj ga kako ogovara...a ovaj čovjek u trgovini- kako je neuredan i smrdi i baš je iza mene stao u red..a ručak još nije gotov..i djeca su glasna...opet te režije za platiti-svi bi samo htjeli da im ja dajem svoje novce..a ove vijesti na TV- u svaki dan su sve gore...ma vidi ti budale i bolesnika kako je ubio nekoga...a ova vlada nije normalna...ova susjeda je tako naporna, i puna problema, pa zašto nešto ne poduzme...i ne zna otići doma kad navrati na kavu...naravno da će sutra padati kiša...a Bože, napokon je završio i ovaj dan...

Da li razumijete? Onaj trentak kad smo stavili svoj fokus na tuđe loše ponašanje- mi ga imamo u sebi. Mi imamo njegovu negativnost. Mi ga nosimo sa sobom kao veliku tešku vreću krumpira. Svuda- po kući, na putu za posao, na poslu...gdje god idemo- ide i on s nama. I tako sve do trenutka dok "ne okrenemo drugi obraz". Sve dok svjesno ne odlučimo vidjeti nesto dobro i lijepo.

U trenucima dok su nam misli ispunjene strahom i jadom i nepravdom koju nam u naše iskustvo daje druga osoba - teško ćemo vidjeti nešto dobro u tom iskustvu i u toj situaciji. To je kao auto koji već pada niz provaliju. Da li ga možemo zaustaviti? Ne. Sila koja ga vuče prema dolje je prejaka.

 Ali ima nešto što možemo napraviti. Naći neutralan teren. Naći temu koja u nama ne budi emocije. Svjesno skrenuti svoje misli sa teške teme- na neutralnu temu. A kad smirimo misli i to uporno unutarnje blebetanje- možemo skrenuti fokus na nešto lijepo. Možemo čak i u ljudima koji nam donose teška iskustva vidjeti nešto pozitivno.
A pitanje koje često čujem- kako ja mogu biti sretan ili sretna ako mi je dijete nesretno? Dijete mi prolazi teško iskustvo i nema šanse da se veselim i da vidim nešto pozitivno. Protupitanje glasi:"Da li naša djeca mogu biti sretna ako smo mi nesretni?" Ne. Da li ste Vi kao dijete bili sretni kad su Vaši roditelji bili nesretni? Ne.

Ne prebacujmo onu veselu, NAŠU, lopticu odgovornosti na druge. Svjesno prihvatimo odgovornost za to kako se osjećamo. Da- u svijetu ima puno teških situacija- ali da li će ih Vaš neprestani fokus na njih promijeniti? Neće.

Evo jedana divna, stara priča koju je neki dan objavila moja poznanica Iva na facebook-u, a savršeno se uklapa u razgovor o tome kako gledamo na svijet i na naša životna iskustva;


Zid i dvije krivo postavljene cigle…




Za izgradnju jednog manastira u Australiji monasi nisu, zbog skupoće, mogli angažirati građevinske radnike pa su se sami prihvatili posla kojemu i nisu bili najvičniji.
Jedan od njih, sa krajnjom se predanošću posvetio zidanju. I bio je poprilično uspješan i zadovoljan svojim postignućem. Sve dok nije ugledao dvije cigle koje su narušavale ravninu jednog zida. Užasnuo se jer je bilo prekasno za ispravljenja učinjenog.
Grizao se i napokon zamolio predstojnika samostana da sruši taj cijeli zid i izgradi ga ponovno. Predstojnik nije htio čuti za rušenje jer je po njemu zid bio sasvim u redu takav kakav je. ‘Sasvim u redu’ nije bilo dovoljno dobro za predanog monaha. Nastavio je raditi sa još većom predanošću i uskoro je manastir bio završen. Osjećao je stid zbog nesavršenog spomenutog zida i njegove krivo postavljene dvije cigle.

Kad god bi netko posjetio manastir, monah bi sa posjetiteljem zaobilazio taj zid u velikom luku. Jednom je jedan od gostiju manastira, tijekom šetnje, prošao pored zida i rekao: “Lijep zid. Zanimljiv.“ Monah koji je taj zid zidao začudio se toj primjedbi i upitao: “Zar ne vidite ove dvije krivo postavljene cigle?“.
„Naravno da ih vidim, a vidim i drugih tisuću savšeno uzidanih.“ – odgovorio je posjetitelj.
Ovaj je odgovor upalio lampicu u monahovoj glavi. Uvidio je svoju usmjerenost na dvije cigle i nemogućnost da zid vidi u cjelini, da vidi koliko je toga dobro napravio.
U svojoj zabrinutosti oko dvije loše postavljene cigle, propustio je vidjeti 998 savšeno postavljenih cigli i to od ruku čovjeka koji nije imao prethodnog iskustva u toj vrsti posla. Osim toga, iskustvo sa te dvije cigle potaklo ga je da još više pazi i da ostatak zida dovrši na svoje zadovoljstvo.


I pitanje- da li želimo cijeli život gledati dvije krive cigle? Ili ćemo okrenuti glavu i vidjeti ljepotu svih ostalih?

















četvrtak, 23. studenoga 2017.

Kontrola

Nitko od nas ne voli biti kontroliran. Svi do jednoga želimo biti slobodni. Slobodni da se izrazimo i da živimo. I nitko neće priznati- ja kontroliram ljude oko sebe. Ja kontroliram svoju djecu. Ili svoju obitelj.
Što je uopće kontrola? Kontrolirati malo dijete kad prelazi cestu- pa naravno da to ima smisla. Ali gdje je granica kada dozvoljavamo djetetu da samo prijeđe preko ceste? Ako ne prepustimo onu lopticu odgovornosti tamo gdje ona treba biti- nigdje. Nema granica. U stanju smo svom djetetu od 30 godina koje već ima vlastitu djecu- objašnjavati kako da prijeđe preko ceste. I biti u istom strahu u kojem smo bili -kad je imalo 5 godina.  Zašto? Što se dešava? Kako mogu ZNATI da je vrijeme da moje dijete bude samostalno?
Vrlo je lako- kako dijete raste- tako mu dajemo sve više POVJERENJA da ono može samo- prvo se nahraniti, pa obuti cipele, pa obući se,pa oprati se, pa prijeći preko ceste... Malo po malo. U početku oni sve to čine nezgrapno i nedovoljno- ali - hvalimo ih.  Na taj način dijete stječe više samopouzdanja i postaje samostalno. I kako mu dajemo sve više povjerenja- tako prepuštamo sa sebe onaj dio odgovornosti koju smo sa punim poštenjem i ljubavlju dali svom djetetu.

Ali- mi kontrolori- što radimo u tom procesu postupnog prebacivanja odgovornosti i davanja važnosti svom djetetu? Ne dajemo povjerenje. U stanju smo za sve što dijete napravi reći- to jednostavno NIJE DOVOLJNO DOBRO. Pa ću zato ja paziti.
Što u tome darujemo svojoj djeci? Nesigurnost, nepovjerenje u sebe, anksioznost...koju će nositi u sebi godinama- ako ne i čitav život i onda će sve to prebaciti na svoju djecu.
To ne radimo zbog djece. To radimo zbog SEBE. Jer mi moramo biti savršeni. Mi se moramo DOKAZATI. Mi se osjećamo VAŽNIMA i POTREBNIMA ako je netko OVISAN o nama.
A ono najteže od svega je- sve to lijepo zapakiramo u predivan omot ZABRINUTOSTI i roditeljske LJUBAVI.  Jer to sve radimo iz ljubavi. Jer to je za njihovo dobro. Ja ću reći u koju školu će ići moje dijete- to je za njegovo dobro. Ja ću odrediti s kim će se družiti- to je za njegovo dobro. Iz silne ljubavi neću prihvatiti da se moje dijete ženi ili udaje za nekog tko meni ne odgovara. Pa će se on ili ona opametiti i vratiti kući. Jer ih puuuno volimo.
Kontrola, kontrola, kontrola...
Istovremeno djeci šaljemo energiju da nisu dovoljno dobra. Njihova vrijednost njima samima postaje upitna. Ne moramo im to reći- oni to OSJEĆAJU. I prihvaćaju kao vlastito uvjerenje.
A što je sa adolescentima? Vjerujmo im. Vjerujmo im. Vjerujmo im. Sjetite se zakona privlačenja. Ako osjećamo nepovjerenje i strah- dobit ćemo kroz život situacije u kojima ćemo iskusiti i jedno i drugo. A što ako su bezobrazni prema nama? Postavite granicu i- vjerujte i dalje. Pružimo im bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav. BEZUVJETNU LJUBAV. I u svakom trenutku skrenite misli na to da je Vaše dijete divno i savršeno i pametno i da će iz životnog iskustva koje trenutno prolazi- izvući ono najbolje. I hoće. Ako vjerujemo.

Ali kontrolori ne staju "samo" u obitelji. Oni to nose i na posao i u svaki odnos koji imaju. Žele nam najbolje pa će nam iz ljubavi reći da nismo dovoljno dobri. Žele nam najbolje pa iz ljubavi i zabrinutosti kažu da smo mi krivi što oni nisu sretni i zadovoljni. Pa kako pobogu mi možemo biti krivi za ono što netko drugi osjeća? Kako netko može biti kriv za ono što ja osjećam? Baš nikako. Ja biram kako ću se osjećati u svakoj situaciji. Onaj trenutak kad dozvolim da me nečije riječi i djela dovedu u stanje srama ili tuge ili ljutnje- dala sam mu snagu. Dala sam mu svoj fokus i svoju energiju i sve što ja jesam. I sada zajedno činimo-  dvoje nezadovoljnih ljudi. Pa gdje je tu cilj? Što možemo dobiti s tim?

Znam što je kontrola iz vlastitog iskustva. Jesam, i ja sam kontrolirala. I uvjeravala svoje dijete što je za nju najbolje. I dozvolila da me nečije riječi i postupci izbace iz ravnoteže. I razmišljala danima u ljutnji o tome. I dala fokus svojoj nemoći.  Što sam time dobila? Agoniju. Prošli su mi dani u teškim mislima i negativi. Dani u kojima nisam napravila ništa smisleno  jer me je izjedala nepravda. I u tim trenucima nisam vidjela širu sliku. Nisam je niti mogla vidjeti...  Drama mi je bila važna da se ja osjećam vrijedno. A mogla sam udahnuti i izdahnuti i prekinuti tu nit teških misli.  Mogla sam maknuti fokus. Mogla sam meditirati. Mogla sam otići u šetnju po prirodi.

Ako netko nije napravio nešto što ja smatram da je trebao- da li trebam raditi dramu od toga? Kako će mi to pomoći? Nikako. Ono što mogu- u miru i bez ljutnje reći što mislim ako mi je cilj popraviti situaciju. Pa na taj miran način - ne vezati se za situaciju- riješiti izazov sa punim poštenjem i obzirom i u skladu sa sobom i sa slobodnom voljom svih oko mene - i vjerovati da će se situacija riješiti. Bez drame. Ali ne- ja sam u tim trenucima vikala i mucala od ljutnje i doživjela cijelu situaciju vrlo osobno. Kao da se cijeli svemir urotio protiv mene. Srećom, osoba koja je na kraju riješila tu konkretnu situaciju je bila na puno višoj vibraciji od mene. I vidjela širu sliku. I mirnim putem je riješila jer je shvaćala da to nije osobno. Ali- da sam znala napraviti bolje u tim trenucima- napravila bih bolje.
Shvatila sam da svaki put kada sam htjela kontrolirati situaciju - bila sam u strahu. A ne kaže se uzalud "U strahu su velike oči". I već unaprijed su moje misli projektirale najgore moguće situacije koje bi se mogle dogoditi. A najbolji način da se riješimo straha je - suočiti se s njim. Priznati da ga imamo. Imamo misli koje nas vuku na dno one emocionalne ljestvice.
Jedan dan sam shvatila da me netko ogovara i uhvatila sam svoje misli u kojima osuđujem jer me netko osuđuje a moje misli i emocije su divljale i divljale. Sjela sam meditirati i rekla svom dragom egu koji se tako trudi da me zaštiti- sad pucaj! Reci ono najgore što se može dogoditi. I onda krenu misli sve gore i gore i gore i gore... na kraju su mi te iste misli koje su mi probudile povrijeđenost - postale istinski smiješne. Jer od ogovaranja su došle na - i onda ćeš sigurno umrijeti...eto što rade naše misli. Doslovno od muhe- slona.
Kakve veze sa našim životom ima onaj što priča o nama? Da li možemo kontrolirati što će netko reći ili misliti o nama? Ne. Jer on priča o sebi. Kad mi nekoga ogovaramo- pričamo o sebi. O načinu na koji MI vidimo svijet.
Da li želim svojoj djeci sa svojom kotrolom "pomagati" u životu? Ne. Jer želim da budu slobodna. I svi ostali oko mene. Jer shvaćam da želim oko sebe ljude koji su slobodni i koji su se spremni izraziti bez onoga- što će selo reći. Želim  oko sebe ljude koji nisu vezani i nemaju potrebu kontrolirati. Ne razumijemo što kontrola koju namećemo radi ljudima koji su nesigurni.


Neki dan sam se sjetila priče o cirkuskom slonu. Taj slon, ogroman i snažan, nakon predstave ostane vezan konopcem za mali kolac zaboden u u zemlju. Zašto ne bježi? Što ga drži vezanog za taj mali kolac? "Cirkuski slon ne bježi zato jer je za sličan kolac bio vezan od kada je bio jako malen". Zamislite koliko se on u početku borio i borio i na kraju- odustao. Ostalo mu je sjećanje da njegovu nemoć. I nikada više nije niti pokušavao iskusiti svoju snagu.... Tako i mi hodamo po svijetu vezani za svoj kolac i mislimo da moramo vezati sve oko sebe. Jer tako su i naši roditelji radili. I njihovi roditelji. I roditelji njihovih roditelja....







srijeda, 22. studenoga 2017.

Zašto se ljutimo II

 

 

Na post "Zašto se ljutimo" dobila sam zanimljiv komentar koji je uključio globalnu i osobnu prošlost i sve što se u njoj događalo. Odnosno, sve teške stvari koje su se u njoj događale. I puno ljutnje koja se pretvorila u prezir prema drugim ljudima, prema svijetu, prema krivcima.
Vjerujem da se puno ljudi osjeća slično pogotovo kad iznova proživljavamo u mislima sve što se događalo. Globalno ili osobno. Sve nosi jednaku težinu.
Svaka ta teška priča iz prošlosti nosi sa sobom puno ljutnje. Puno misli i osjećaja nepravde. I ako gledamo samo iz fizičke perspektive- da, sigurno je nepravda. Ali ja vjerujem da je fizička manifestacija zadnja. Sve je prvo energija. Sve je prvo ideja. Da li vjerujem da je svemir savršen? Da. Da li vjerujem da je Bog savršen? Da. Da li se sve događa s razlogom? Da. Da li postoje situacije koje mi iz fizičke perspektive ne možemo objasniti? Da. A kako bi to- tu tešku situaciju u kojoj netko pati- mogao vidjeti svemir? Zanimljivo pitanje. Ali ako idemo s temeljem da je sve savršeno- kako se onda mogu događati teške situacije??? Zašto se ljudi muče?  Zašto ratovi? Zašto glad? Zašto djeca pate????

Prije nego to shvatimo- trebamo biti svjesni da mi ljudi volimo, jako volimo etiketirati stvari. Davati im vrijednosti ovakve ili onakve i to bez da imamo imalo pojma o čemu zaista pričamo. Čuli smo da je jedna litra nečega, uzmimo na primjer- jedna litra vode je točno toliko i toliko tekućine. I cijeli život tu jednu litru tako i gledamo. Ali zašto je jedna litra baš toliko tekućine? Što uopće znači jedna litra? Ili jedan metar? Ili neka druga vrijednost? Vrlo je jednostavno- dogovor. Netko se negdje DOGOVORIO s ekipom- ovoliko tekućine ćemo označiti kao litru. Ovoliki pravac ćemo označiti kao jedan metar.I mi prihvaćamo tu vrijednost zato jer je to ISTINA? Pa nije istina- nego je dogovor. U datom trenutku je to bio najlakši način mjerenja. Ista je stvar sa dolje i gore. Nebo je gore a zemlja je dolje. A onda astronaut ode u svemir i gleda zemlju gore- iznad svoje glave. I gdje je sada sve ono što učimo i što je normalno? Tko odlučuje što je normalno??? Ili vrijeme- držimo se sata i sve prilagođavamo toj božanskoj napravi. Točno znamo koliko vremena je jedan sat. Mi znamo što je vrijeme. Živimo ga svaki dan. I tada fizičari shvate da je vrijeme promjenjivo- kroz brzinu i prostor. Nisam fizičar- neću ulaziti u detaljno objašnjavanje-ali dokazano je da kroz veliku brzinu- vrijeme se smanjuje. Što znači da ako letimo u raketi brzinom svjetlosti- vrijeme se usporava.
Hoću reći - da vrijednosti kojih se tako sumanuto i očajno držimo su vrlo relativne. I stvarne na fizičkom nivou. Ali mi nismo samo fizička bića. Mi smo najmanje fizička bića.Prvo smo energija.

A da bar pokušamo gledati iz perspektive svemira- onu širu sliku koju volim spominjati- sve je u najboljem redu. Nema dobro i loše. Ne postoji dobro i loše. To su etikete koje mi volimo lijepiti jer su nas tako naučili.  Svaka teška situacija odnosno loša situacija ima svoju dobru stranu. Baš svaka. A ako ima dobru stranu iz koje se rodilo nešto predivno- kako može biti loša?

Dugo su me mučila ta pitanja a odgovor sam našla, između ostalog, u jednoj od knjiga Neila Donalda Walsha u kojoj on priča priču o dvije duše. Naime- jedna duša je silno htjela iskusiti SNAGU OPROSTA- i zamolila je drugu dušu da joj u tome pomogne. Druga duša joj je rekla;"Može, pomoći ću ti da iskusiš snagu oprosta- samo molim te NEMOJ ZABORAVITI TKO SAM JA! I zajedno su se rodile na Zemlji- jedna kao žrtva a druga kao ubojica.....
 SNAGA OPROSTA....kako bismo iskusili tu snagu da nije teških situacija? Kako bismo iskusili tu snagu da nema kotrasta iz kojih rastemo? Iz kojih stvaramo želje i vibracije za BOLJE?

Da li zaista biramo da ćemo VJEROVATI kad nam sve paše i kad sve ide glatko a nećemo vjerovati kad smatramo da se događa silna nepravda? Ili ćemo vjerovati da nas se kažnjava? Ako pogledate svoju prošlost- sve one teške situacije su u nama probudile želju za nečim boljim. Kako možemo željeti svjetlo ako smo se rodili u mraku i nikada nam nije palo na pamet da svjetlo postoji? Kako možemo žudjeti za hamburgerom ako ga nikad nismo probali? Kako možemo željeti novac i bogatstvo ako nikada nismo iskusili život bez njega? Kako možemo žudjeti za mirom ako nikada nismo iskusili nemir? Da li žudimo za zdravljem ako nikada nismo bili bolesni? Pa ne. Jednostavno ne možemo željeti nešto što nismo isprobali u drugoj krajnosti. U kontrastu. Koji nam svemir pruža. 

Osobno smatram da smo došli ISKUSITI život. Došli smo po iskustva koje nam pruža fizičko tijelo. Jer - da smo htjeli da je sve harmonično i mirno i idealno- ostali bismo u nefizičkom. Ostali bismo energija. Ostali bismo čiste duše i jedno sa kreacijom. Ne bi bilo potrebe za rađanjem. 
Jedini izazov je u tome što ne znamo što smo došli iskusiti.

Uzet ću sada za primjer nedavne požare oko Zadra. Vatrogasci su krenuli u gašenje silnih, velikih, opasnih požara- na svakom kanalu na televiziji su davali reportažu o tome. A većina ljudi s kojima sam pričala su govorili- a joj- jadni oni. Jadni ljudi. Jadni vatrogasci. I onda ćemo pogledati onu kolektivnu svijest- puno ljudi u tim trenucima misli na to da su vatrogasci jadni. Da li im pomažete s tom energijom? S takvim mislima? Ne. Samo stvaramo još veću težinu. A ti vatrogasci u tim teškim trenucima trebaju svaku našu pozitivnu i lijepu misao da im energetski pomognemo ako već ne možemo zasukati rukave i pomoći fizički. Ako ne možemo pomoći fizički- nemojmo niti odmagati energetski. Bolji  je izbor misliti na cvijeće nego na jad vatrogasaca. Ako im ne možete uputiti misli na visokoj vibraciji- nemojte niti na niskoj. 
Ili idete na razgovor za posao, u sresu ste, a poznanik vam kaže- a jadan ti. Da li Vam je pomogao? A da Vam kaže - ma možeš ti to, ne brini se, vjerujem u tebe. Da li Vam je pomogao?

Ne zaboravite onu predivnu rečenicu iz Biblije- oprosti im oče jer ne znaju što čine. Iliti- oprostite im jer su napravili najbolje što su znali u tim trenucima. Od nekoga tko je na niskoj vibraciji jednostavno ne  možemo očekivati velika djela dobročinstva. Jer srce je zatvoreno a misli su pune težine. Da li od takvih ljudi možemo dobiti suosjećanje, mislosrđe, dogovor, ljubav, sklad? Ne. Jer ne možemo dati ono što nemamo. Možemo dati samo ono što imamo u sebi. Da li su takvi ljudi sretni? Ne. Sa zatvorenim srcem jednostavno smo daleko od osjećaja sreće i radosti.
Da li ćemo se ljutiti jer dijete iz prvog razreda jednostavno ne može riješiti zadatak iz matematike iz osmog razreda? Ne. Jer shvaćamo stanje svijesti. Shvaćamo stanje svijesti i osobno i globalno. Pa onda nema ljutnje. Nema nepravde. Razumijemo. Opraštamo im radi sebe a ne radi njih. Opraštamo im da bi mi u svojoj duši imali mir.  I mi svi smo u nekom trenutku u životu bili na niskoj vibraciji i nanjeli nekome neku nepravdu. Barem po njegovom viđenju stvari. Da li se trebamo kazniti? Pa zar nije kazna sama po sebi to što smo odvojeni od našeg unutarnjeg mira i sreće? A napravili smo najbolje što smo znali. Da smo znali bolje- sigurno bi napravili bolje.







subota, 18. studenoga 2017.

Zašto se ljutimo?

 

Ljutnja je stanje koje pokreće, stanje kroz koje aktivno stvaramo i kreiramo. Pitanje je samo ŠTO to stvaramo i kreiramo. Važno je shvatiti da je uvijek, uvijek, uvijek stanje ljutnje povezano i prožeto osjećajem jače ili slabije mržnje. Prema sebi, prema nekoj osobi, situaciji, stanju. U ljutnji nađemo još više ljutnje i još više dokaza da nismo DOVOLJNO vrijedni ili pametni, da pravde nema dovoljno oko nas, da nas je sustav iznevjerio, da se moramo dokazivati da vrijedimo i da je borba jedino riješenje. I naravno-  da je svijet neprijateljsko mjesto.

Postoji jedna divna priča o mudracu koji je meditirao u čamcu na jezeru. U jednom trenutku drugi čamac je udario u njegov i izbacio ga iz meditacije. Odmah su se u njemu pojavile i misli- pa oni nisu normalni, kako se usuđuju tresti moj čamac i izbaciti me iz meditacije. I u njemu je narasla silna ljutnja na te ljude koji su ga omeli. Otvorio je oči i vidio prazan čamac kojeg  je dopuhao vjetar. I tada je shvatio da ljutnja nije vani. Ljutnja je u njemu. I nakon tog shvaćanja-svaki put kad ga je neka osoba iritirala, sjetio se- ljutnja je u meni a ta osoba je samo prazan čamac...

Ljutnja vrišti da je primjetimo. Da je prihvatimo. Kao dio sebe i svog ega. Jer to je i jedini način da je osvijestimo i da možemo promijeniti situaciju koja nas ljuti. Ljutnja je u stvari savršen alat za osvješćivanje i samospoznaju. S njom se možemo igrati tako da se odvojimo od nje. Da ju gledamo izvana. U početku ćemo ju osvijestiti tek nakon par dana (ili mjeseci ili čak godina) a kako ćete raditi na tome da je osvijestite - razdoblja između uranjanja u ljutnju i shvaćanja ljutnje će biti sve kraća i kraća. Dok naposlijetku ne uhvatite u samom početku onu misao koja se trudi da Vas baci u stanje ljutnje.

 Zamislite situaciju u kojoj se netko jako ljuti na Vas. Viče, maše rukama, govori Vam stvari koje bude u Vama osjećaj da MORATE dokazati da ste VI u pravu. Ne on.

Na primjer; dogovorite se naći se s prijateljicom na kavi a Vi OPET kasnite pola sata. Dočeka Vas ljuta i svašta Vam kaže. O izgubljenom vremenu, o nepoštivanju nje kao osobe, o Vama kako neodrasloj osobi kojoj ništa u životu nije važno. I u Vama se automatski bude misli- ma kako se usuđuje tako govoriti- pa ja sam jurila da stignem, ostavila sam kući muža i djecu samo da provedem vrijeme s njom, čekala u koloni gdje su bili radovi na cesti, vozila nepropisno i riskirala kaznu za prekršaj samo da što prije dođem...a ona NEZAHVALNICA meni tako govori. Odmah ste u stanju ljutnje. Spremni za obranu. Spremni za obranu svog uvjerenja da ste u pravu a ona u krivu. I sad ćete joj pokazati što ju ide!
A sada zamislite da ste Vi osoba koja sjedi i čeka pola sata prijateljicu koja kasni. Pola sata mislite o tome kako ona uvijek kasni, kako je neodrasla i neodgovorna, kako je Vi uvijek čekate i kako ona nema poštovanja prema Vama. Ona Vas ne cijeni dovoljno. I onda ona dođe i vi sve to izgovorite na glas a ona nezahvalnica, o kako je samo nezahvalna, se usuđuje braniti se. Nezahvalnica. Ne vidi kako se Vi žrtvujete za nju. Vi ste ovih par sati odvojili samo za nju a ona je krajnje nezahvalna!




Razumijete li? Nema tu- tko je u pravu a tko nije u pravu. Obje ste u pravu, svaka za sebe.Obje ste na ISTOJ vibraciji- na vibraciji ljutnje. Obje ste u borbi da se dokažete i da zahtijevate više poštovanja. Obje smatrate da Vas se ne cijeni dovoljno. Obje ste na istom mjestu premda se fizički to ne čini tako. Obje ste u ringu i borite se. Svojom voljom ste ušle u taj isti ring. I nije uopće problem u toj kavi. Vi ste donijeli sa sobom, na tu istu kavu, svoja uvjerenja koja inače imate kroz život- da Vas se ne cijeni dovoljno, da se morate dokazati, da ste žrtva života. 

A sada razmislite- da li želite biti na istoj vibraciji na kojoj je Vaš bivši suprug koji se i dalje trudi da Vam zagorča život svaki dan? Ili na vibraciji svoje majke koja jedina zna na koji način Vi morate živjeti svoj život? Ili na vibraciji svog kolege na poslu kojem nitko nije dovoljno dobar? Ili na vibraciji dežurne tračerice u Vašoj firmi koja svakog odmjerava i pronalazi mu mane? Ili na vibraciji bilo koga koji na neki način budi u Vama ljutnju? Vlada koja ne radi svoj posao? Administracija i službenici koji su bahati i ne žele reći sve informacije već Vas šalju sa šaltera na šalter? Dijete koja Vas ne sluša već uporno radi po svom?

Vjerujem da ne želite. Vjerujem da želite mir. I baš zato prihvatite svoju ljutnju. Ne na način da ćete ju potisnuti duboko u sebi i praviti se da je nema. Jer ona je tu. Šutit ćete jedno vrijeme ali s obzirom da je ljutnja pokretačka energija- što znači da ima veliku snagu- ona kad tad mora izaći iz Vas. Sigurno ste čuli za više situacija u kojima netko napravi strašan zločin a svi koji ga poznaju kažu- ali on je uvijek bio tako miran. Ne mogu vjerovati da je jedan tako miran čovijek u stanju napraviti tako veliko zlo. E pa taj miran čovijek nije prihvatio svoju ljutnju. Potiskivao ju je godinama do trenutka  u kojem je postao preslab da ju potiskuje. Jer je snaga ljutnje uzela maha.I samo eksplodirala.

Prihvaćanje ljutnje je zahvalnost na tom predivnom, glasnom putokazu kojeg je teško ignorirati. Koji mi neće dati mira sve dok nešto ne promijenim. Hvala mojoj ljutnji jer mi ona nešto govori. Govori mi da imam uvjerenje koje moram promijeniti ako želim osjećati mir i sreću. Govori mi da vjerujem da sam nemoćna. Da vjerujem da nisam dovoljno dobra, da nisam nešto zaslužila, da osjećam da nemam kontrolu. A onda se sjetim da jedino što mogu kotrolirati su moje misli. Ne situaciju. Samo moje misli. A kada postanem svjesna svojih misli- odgovori dolaze s lakoćom.

Mogu IZABRATI da li ću u nekoj situaciji vidjeti napad na sebe i moju vrijednost ili ću tu istu situaciju vidjeti kao iskustvo u kojem osoba koja mi nešto govori govori u ljutnji očito ima neke svoje izazove za riješiti. Jer ta osoba ne govori O MENI već O SEBI! Ta osoba govori da smatra da nije dovoljno vrijedna, da je svijet naprijateljski i da su svi potencijalni neprijatelji. I da se mora boriti da se dokaže
Da li želim uroniti u taj film? U to more neprijateljstva? O,ne. Ne želim. Biram SUOSJEĆATI s osobom u ljutnji. Shvaćam iz vlastitog iskustva koji osjećaji prožimaju osobu u ljutnji. Shvaćam da ta osoba nije ljuta na mene nego na svoja uvjerenja. Shvaćam da nečija ljutnja nema veze samnom. Ta osoba samo govori o načinu na koji prolazi njezin život. U borbi i u neprijateljstvu.
Prihvaćam svoju ljutnju sa zahvalnošću jer taj putokaz mi je toliko puta u životu pomogao da postanem svjesna svojih uvjerenja koja mi ne služe. Da postanem svjesna da ne mogu kotrolirati nikoga. Osim sebe kroz svoje misli.

Biram ne osjećati se PONIŽENO jer mi netko kasni na kavu. Biram tih pola sata provesti diveći se svijetu oko sebe. Ili razgovarati putem mobitela sa nekim tko mi je drag. Biram reći prijateljici koja mi stalno kasni na kavu HVALA na ljutnji koju je probudila u meni. Jer sada znam i svjesna sam da je imam. Jer ne može nitko, ali baš nitko potaknuti u nama ljutnju koju mi ne nosimo u sebi. Biram idući put nakon 15 minuta čekanja otići i raditi nešto što me više veseli od čekanja, bez osude prema prijateljici. Jer njezino kašnjenje nema veze samnom. A znam da me je Svemir ili Bog ili kako god želite nazvati energiju koja nas pokreće - doveo na tu kavu s razlogom. Koji ja u tom trenutku možda i ne vidim ali ZNAM da sam tu s razlogom.

I opet- najlakši način za osvjestiti misli koji nas vode u ljutnju- meditacija. 10 minuta dnevno. 10 minuta bez kuhanja, pranja, razgovora. 10 minuta u kojima ću u miru slušati koje mi to misli dolaze. I samo ću ih postati svjesna. Barem u početku. I pustit ću ih da dolaze i dolaze. Ne moram ih čak niti kontrolirati- samo ću ih postati svjesna. Mislit ću o mislima koje mi dolaze. I u situaciji koja mi se događa u životu- bit ću sposobna čuti svoje misli koje mi dolaze. I automatski ne moram više reagirati na nečiju ljutnju ili provokaciju ili kašnjenje ili bilo što. Jer napokon vidim širu sliku.



srijeda, 15. studenoga 2017.

Da li se žrtvujemo?

Da li se žrtvujemo za obitelj? Ili za djecu? Ili za nekog bliskog za koga imamo osjećaj da mu pomažemo? Da li radimo išta na ovom svijetu zbog nekog drugog?

Puno puta sam čula da roditelji upute djetetu rečenicu:"Ja se žrtvujem za tebe a ti meni tako vraćaš!"
Ne samo da sam čula- u jednom trenutku sam i ja svojem djetetu to rekla. I odmah sam zastala. Onaj unutarnji kompas mi je odmah reagirao. Da li je istina to što govorim? Ako je- da li je to MOJA istina? Ili samo preuzeta od nekog drugog? Da li sam ja zaista žrtva?

Mi roditelji znamo koliko vremena se dajemo svojoj djeci. I koliko puta smo radili nešto što nam se ne radi. I kad bi najradije legli i odmorili se nakon napornog dana- eto još i slikovnice i- čitaj mi ovu priču, pa još i ovu, pa još smo gladni i žedni...I onda krenu u školu i svo naše slobodno vrijeme je prilagođeno školi, zadaćama, slobodnim aktivnostima, učenju, informacijama...Onda krenu u srednju školu a strah da će im se nešto dogoditi je još veći. Jer- sad su daleko, nemamo osjećaj da imamo kontrolu nad njima, društvo im je raznoliko i dio društva niti ne poznamo ili nam se ne sviđa, čujemo svašta o alkoholu, drogi, a strah nam je još  veći i veći. Uspjeli smo financijski sve to pokrpati, i još se sjećamo svih teških trenutaka.
I onda- u trenutku kad to isto naše dijete odraste i želi biti smostalno, ali samo u dijelovima koji mu se sviđaju- krene upravo ta bajna rečenica. Ja se žrtvujem za tebe cijeli život, a ti meni tako vraćaš.

Da li su naša djeca nama nešto dužna? Da li smo mi nešto dužni našim roditeljim?
Da li su nama naši bračni partnerti nesto dužni? Ili mi njima?Ne,ne,ne i ne.

Niti smo mi nekome dužni nešto raditi po njihovom niti su oni dužni raditi po našem.Samo imamo osjećaj da smo sebični ako se ne dajemo do kraja djeci, partneru,roditeljima, rodbini. Radit ćemo onako kako svi oni žele jer smo inače sebični. Jer sve ostalo znači da radimo nešto za sebe. Što je,opet, sebično.Kad bi ljude pitali što je definicija sebičnosti- svatko bi rekao da je to nešto ružno.
Sebičan si ako ne napraviš nešto kako ja hoću. Ali ti nisi sebičan ako zahtjevaš od mene da ja napravim nešto kako tebi odgovara? Ma tko je tu lud?

Promatram svoje trenutke kad bih rado rekla - ja se žrtvujem za tebe a ti si sebičan ili sebična jer radiš po svom. I uvijek,uvijek sam taj trenutak u dubokom strahu od gubitka. Bolje rečeno- od lažnog osjećaja gubitka. Jer ja nisam ništa izgubila ako moje odraslo dijete ne radi kako je hoću. Teško mi je gledati da donosi "krive" odluke u životu. Sve do trena kad shvatim da nema krivih odluka. Svaka odluka je ispravna i odlična za naše iskustvo. Ne može moje dijete iz mojeg iskustva naučiti. Već samo iz svojeg. Uostalom pa ja ne znam što ja osobno moram naučiti a kamo li moje dijete ili bilo tko drugi.
Da li mi imamo osjećaj da smo jaaako dobri ako podnosimo netrpeljivog i nevjernog i ljubornog i agresivnog bračnog partnera? O da! Kako smo samo dobri! Kako smo samo divni i kako se žrtvujemo kao pravi heroji zbog naše djece, zbog obitelji, sve samo da mogu reći da je obitelj na okupu. Stvarno? Ma koja obitelj? Pa taj isti nevjerni parner je u stvari u duši dijete! Malo dijete koje ima igračku pa kad mu je dosta igračke vraća se kući mami. Koja će možda biti ljuta ali ona ga uvijek mazi i pazi i brine se. On u Vama vidi majku. Ne partnera. Pa ne vara on Vas- on vara sebe. Vara sebe da će iduća igračka biti bolja pa će biti sretan. I tako traži sreću negdje drugdje. Prvo u Vama, pa u djeci i obitelji, pa u vanbračnim vezama...ali tamo nema sreće. I nikada je ne može naći. Jer sreća postoji samo na jednom, jedinom mjestu- u nama. Pa onda- da li želimo biti majka ( ili otac ) svima ili svojoj djeci?
Ili ljubomora...o blažena ljubomora...Partner je ljubomoran i prati Vas, gleda na sat gdje ste do sada, predbacuje...koga ste pogledali, zašto, koliko dugo je pogled trajao...Život Vam se pretvara u pakao jer ste i Vi uronili  u taj fokus- što radite. Koga ste gledali. Kako bi Vaš partner mogao vidjeti ovu ili onu situaciju ili protumačiti ovu ili onu riječ. Žrtva ste ljubomore. Ali kažete sebi:"On ili ona to rade iz ljubavi". Sigurno Vas jako voli kad je prisutno toliko ljubomore.
Kako da ne. Kad smo na vibraciji ljubomore- definitivno nismo na vibraciji ljubavi. Partner je ljubomoran jer misli da će Vas izgubiti. Ima lažan osjećaj gubitka. Ima osjećaj da će izgubiti nešto što ionako nikada nije niti imao. Nemamo mi naše partnere. Oni su tu kao podrška, iskustvo, kao osoba s kojom možemo podijeliti sve. Ali nikako nismo njihovi vlasnici. Niti su oni naši vlasnici. Oni su tu iz jednog jedinog razloga- jer to žele.
Ili nasilni partneri. Na bilo koji način- fizički, psihički i emocionalno. Da li mislite da Vas voli? Jer će nakon ispada dva dana biti dobar ili dobra? Ovdje onaj osjećaj žrtve sjaji kao sunce. I ostajemo s takvima radi djece. A u stvari djecu u tim trenucima učimo da je u redu ako je netko prema nama grub ili nasilan. I u jednom trenutku i ta djeca prema nama postaju isto takva. Tako smo ih naučili. Mi se ne cijenimo i  žrtve smo pa i oni rade sve da nam to i dokažu. Sjetite se zakona privlačenja. Ako se ne cijenimo - privući ćemo u život puno, puno, puno situacija da to i iskusimo.

Naravno da nije rješenje niti napustiti sve i otići u nepoznato. I djecu, partnera, obitelj, prijatelje. Sve koji zahtijevaju nešto od nas. Ni to nije riješenje jer i dalje nosimo u sebi istu energiju- ista uvjerenja. Pa da se sklonimo i u šume Tibeta- i tamo ćemo biti žrtva. Žrtva klime, divljih životinja, svojih misli. Jer energiju i uvjerenja nismo promijenili.

Riješenje je pronaći granicu. Osjetiti koliko se želimo dati a koliko nam je previše. Shvatiti da ionako nemamo kontrolu nad tuđim životima. Možemo kontrolirati samo svoje misli.  Ono što možemo napraviti je djelovati kroz život sa punim poštenjem i u skladu sa nama samima i sa slobodnom voljom svih oko nas.

I kad to shvatimo- bit će puno lakše pomagati i davati svoje vrijeme drugima. Jer sada smo svjesni da se dajemo radi sebe i iz ljubavi a ne zato što smo žrtve. I dat ćemo se točno onoliko koliko možemo. I sjetit ćemo se one divne riječi "NE" u trenucima kada nam je nešto previše. Donosit ćemo odluke za svoj život s lakoćom. I nećemo se osjećati krivima jer znamo da smo se dali koliko god smo mogli. S ljubavlju. I poštenjem. I u skladu sa nama samima i svima oko nas.




ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

Neostvarene želje

Be careful what you wish for because you just might get it. 
 
 Na samim počecima mog puta u samospoznaju mi je jedna poznanica rekla da nije dobro željeti ako hoćemo biti sretni. Ja sam to shvatila doslovno. Točno tako kako je rekla. Trudila sam se ne željeti. Čak su mi i knjige dolazile pod ruku u kojima se navodilo da nije dobro željeti.
I tako ja nisam više htjela željeti. Ne želim željeti. Ne želim više nikada željeti. Ma što ja to radim???? Ja silno ŽELIM da NE ŽELIM???? Gdje je tu logika?

I onda sam spoznala- nije stvar u želji već u očekivanju. U očekivanju ishoda, cilja- za njega smo se vezali. "Mora biti tako inače ja ne mogu biti sretan / sretna".

Želja kao takva, sama po sebi kreira. Želja je osjećaj koji nas pokreće. Želja je osjećaj kroz koji gradimo život, kroz koji energija teče i raste i kroz koji se širimo.

Ali kako onda uspješno željeti?

Prva i najvažnija stvar koju trebamo znati je da Svemir ili Bog ili energija koja nas pokreće i koja nam je doslovno na usluzi 24 sata dnevno, svaki, ali baš svaki dan- ne čuje riječ NE. Ustvari, uopće niti ne čuje naše rečenice. Sluša naš FOKUS i vibraciju i to nam i daje.

Na  primjer- želimo novi auto. Ovaj stari je dotrajao, traži puno ulaganja, ne miče se više s mjesta...nije niti važno. Važno je da želimo novi auto. "Jako bih htjela imati novi auto. Kako bih samo bila sretna s novim autom. Da ne moram više voziti ovo dotrajalo čudovište koje troši previše goriva i koje je prošlo previše kilometara. A i sav je već zahrđao- kako ću u grad s takvim, zahrđalim autom. Pa što će ljudi reći? Da bar imam novaca za novi auto.."

Shvaćate li gdje je FOKUS misli u ovim rečenicama? Na NEDOSTATKU! Mi se obraćamo Svemiru sa svojim fokusom da NEMAMO. Mi NEMAMO novac i NEMAMO novi auto- i ne možemo biti sretni jer nemamo- i Svemir čuje našu vibraciju nemanja te nam kao pravi djed Božičnjak šalje još i još i još situacija u kojima možemo iskusiti nedostatak novog auta. A Svemir jednostavno ne zna dati malo. Što mi više želimo taj novi auto i što smo više uvjereni da ne možemo biti sretni bez tog auta- to je više situacija u životu u kojima smo svjesni da ga nemamo. Češće se kvari, troši još više goriva, iznevjerio nas je negdje na cesti.

Znači treba promijeniti FOKUS. Da li se to onda svodi na pozitivne afirmacije? Definitivno da!

Ali afirmacije tipa:"Ja imam novi auto. Ja uživam sada, u ovom trenutku u svom novom autu.", a sjednete u stari auto ljuti i nestretni- sigurno neće uroditi plodom. Bar ne onakvim kakvim ste se nadali.Ne sve dok nas naša uvjerenja koče u tome. Jer naše uvjerenje je da NEMAMO.

Pa kako onda uvjeriti sebe da imamo i usmjeriti fokus da imamo?
 Jednostavno- govorite si afirmacije oko kojih nemate uvjerenja. Neke potpuno općenite.

 "Na ovom svijetu imam puno, puno automobila."- Da li Vam ova rečenica zvuči lažno? Pa ne, jer je potpuno općenita i točna i logična.

"Postoje auti i to posve novi koje ljudi koriste u reklamne svrhe. Štoviše, oni žele da netko vozi njihov auto da bi se reklamirali." - Da li Vam ova rečenica zvuči lažno? Pa ne, i ona je istinita i točna samo što u ovom trenutku ne vidim sebe kao osobu kojoj bi oni dali taj auto. - Tu smo već malo bliže našem uvjerenju da nismo dobri i da nismo zaslužili nešto, ali i dalje se ne moramo osjećati kao da lažemo sami sebi.

"Sjećam se kako sam se dobro osjećala kad sam kupila ovaj auto koji sada vozim." -Da li Vam ova rečenica zvuči lažno? Pa ne, jer kupili ste jedanput u životu auto i znate kako ste se osjećali. Pa onda zgrabite taj trenutak i proživljavajte ga sve češće i češće. Sa tom rečenicom ste onda u stanju probuditi OSJEĆAJ da uživate u autu i da ste sretni. Naš mozak NE VIDI da se to već dogodilo. Da to nije sada i ovdje. On reagira na naše misli i odmah šalje osjećaj sreće. A taj osjećaj sreće diže našu vibraciju i sada nam Svemir može napokon poslati novi auto!

A što ako to već nismo proživjeli? Pronađite ono što u Vama može probuditi osjećaj sreće. Možda je netko Vama blizak kupio auto? A Vi ste se iskreno, bez ljubomore i zavisti veselili zbog toga? Sjetite se tog trenutka i uživajte u njemu. Ili se sjetite onog divnog osjećaja kad ste dobili prvu plaću- sa tih par tisuća kuna svi smo imali osjećaj da si možemo priuštiti SVE!


I sad ono isto tako bitno! Ne vežite se za rezultat!!!! Ne vežite se za cilj!!! To je ono OČEKIVANJE sa početka posta o kojem sam pričala!!! Onaj tren kad smo se vezali za cilj svoje želje- opet smo u vibraciji da nemamo! 

Dajte Svemiru vremena da sve posloži onako kako treba biti i - otpustite. Jer on vidi širu sliku od nas. On vidi cijelu sliku a mi samo dvije- tri puzzle. Svemir, Bog, energija- Vam može dati SVE osim VJERE. To je nešto što sami moramo pronaći u sebi.

To je isto kao kad Vam se netko jako sviđa i shvatite da gledate svoju srodnu dušu! Jednostavno znate. Ta je ona prava. Ili taj je onaj pravi! I Vi lijepo dođete ravno pred njena ili njegova vrata i kažete:"Ti si moja srodna duša, nama je suđeno da budemo zajedno, spremi stvari i idemo!"
I onda već taj isti dan u podne, stiže na Vašu adresu zabrana približavanja....  A samo ste trebali čekati da se sve posloži. Možda je to zaista i bila Vaša srodna duša.

I u konačnici ćete primjetiti da ste sve češće svjesni svojih želja i koliko često želimo stvari koje ne želimo. Zato se i kaže- pazi što želiš- možda se i ostvari. Ali srećom- Svemir ne sluša to što mi meljemo kroz dan! SREĆOM - Svemir sluša naš fokus i vibraciju!

I nakon nekog vremena primjetit ćete da ne želite auto radi auta. Želite auto radi toga što mislite da ćete biti sretni s novim autom. Sve što želimo- želimo jer mislimo da ćemo s tim biti sretni. Ali život tako ne funkcionira. Prvo budimo sretni a onda sve što želimo ulazi u život!

nedjelja, 12. studenoga 2017.


Uvjerenja 

Misao ima snagu privlačenja. Misao na nekoj  određenoj vibraciji u manje od minute privuče drugu misao na istoj vibraciji. A uvjerenje je samo misao koju mi nastavljamo misliti. Misao kojoj posvećujemo puno vremena. Tu ne govorim samo o nekoj odeđenoj misli- već o svim mislima koje su na istoj vibraciji.
Na primjer- razmišljamo o osobi koja nas ne voli i u kratkom vremenskom periodu se sjetimo još osoba koje nas ne vole, koje su nas pogledale ružno, zbog kojih se loše osjećamo. To je kao da imamo virtualnu knjižnicu u glavi i kad se posvetimo jednoj misli kao da smo stisnuli DOWNLOAD-i sve što tražilica nađe pod tim imenom, odnosno vibracijom- skida sa interneta i stavlja u naše računalo.
Na primjer, recimo da perete kuhinju i mislite o pločicama a nakon pola sata se uhvatite da razmišljate o tepihu koji u svom stanu ima snaha Vaše poznanice u čijem ste stanu bili jednom prije 10 godina. I onda shvatite da mislite o nečemu što Vas uopće ne zanima i nemate pojma kako Vam je to uopće palo na pamet. Prenete se i krenete dalje raditi i sami sebi ste smiješni. Na taj način funkcioniraju misli.

A na koji način funkcioniraju uvjerenja?

Uvjerenje je misao koju smo puno puta ponovili pa je smatramo svojom. Uvjerenja su nam svojevrsni putokazi koji vrijede na osobnoj razini. Možda takva ista uvjerenja imaju i drugi ljudi ali i oni ih upotrebljavaju na svojoj osobnoj razini. Dalje takva uvjerenja, koja dijeli puno ljudi tvore nešto što se zove kolektivna svijest- ali o tome ću jednom drugom prilikom.

Prvo najčešće uvjerenje je vezano za našu vlastitu vrijednost; "Ja nisam dovoljno vrijedan. Ne zaslužujem više od ovog što imam. Sebičan sam ako želim više. Tko sam ja da bih baš ja dobio taj posao? Tko sam ja da bi se baš meni ostvarila neka želja? Tko sam ja da bi baš mene primjetila ona osoba koja mi se sviđa?"

Zamislite da Vas netko zove na druženje, na kavu a Vi kažete; "Ma ne hvala, ne bih htio smetati."  Smetati? Pa ljudi Vas zovu sa željom da baš s Vama provedu vrijeme. Ali vi imate majku koja je znala pozivati goste a kada bi ti isti gosti otišli ona je sve ukućane gnjavila pričom da ti ljudi nikako ne znaju otići, da su je umorili, da su je izgnjavili i još ništa nisu niti donijeli. Vi odrastete sa uvjerenjem da su ti ljudi loši i da nisu vrijedni ali i sa uvjerenjem da ste i Vi loši ako dođete nekome u goste. Sama Vaša prisutnost u nečijoj kući će tu osobu zamarati a da ne spominjem da ste imali potrebu donijeti sa sobom svega i svačega.

Drugo najčešće uvjerenje koje imamo je o novcu;  "Novac kvari ljude. Do novca je teško doći. Novac se krvavo zarađuje. Novac ne raste na stablu. Novac se za novac lijepi. Ja nisam zaslužio novac. Novca nema dovoljno za sve. Samo lopovi imaju novac...." Ma ima ih zaista puno. Sigurno ste puno puta kroz djetinjstvo čuli izreku da novac ne raste na stablu. To je bio omiljeni način objašnjavanja djeci zašto ne mogu dobiti ovo ili ono. Jednostavno- novac nemamo jer novac ne raste na stablu. Što dijete radi? Gleda često na stablo i otkriva da novaca nema. Pa odraste sa uvjerenjem da novaca nema. 
I automatski, sa negativnim uvjerenjem o novcu- sami sebe UDALJUJEMO od novca. Pa naravno da ga ne želim- on kvari ljude a ja želim biti dobar. Ali zašto ne bi bili dobri i imali novac??? 

Evo navela sam samo dva uvjerenja, ova dva su najčešća, ali ima ih zaista puno. Probajte sami kroz dan primjetiti koja uvjerenja Vi imate a da Vam služe samo u obliku prepreke i blokade.

Kako osvijestiti i otpustiti uvjerenja koja nas koče?

Pogledajte oko sebe i primjetite koliko novaca imate- takva uvjerenja imate o novcu.
S kakvim ljudima se družite- takva uvjerenja imate o ljudima.
Kakav Vam je odnos s partnerom- takvo uvjerenje imate o ljubavi i odnosu.
Kakvo Vam je zdravlje- takvo Vam je uvjerenje o zdravlju.

Ali kako ću osvijestiti da imam uvjerenje i blokade?
Meditacijom. Meditacijom.Meditacijom. 10 ili 15 minuta meditacije dnevno je ono prvo što će pomoći. Sve dok ne sjednemo sami sa sobom u tišini- ne možemo osvijestiti niti misli a još manje uvjerenja. I ako se odlučite za meditaciju vidjet ćete kolika količina misli je u stanju protutnjati kroz naše glave u tih 15 minuta. A sada zamislite što se onda događa u našim glavama kroz cijeli dan...
Nakon meditacije postajete svjesni svojih misli. I one više ne upravljaju Vašim životom. Već VI upravljate Vašim mislima. Sada napokon imate kontrolu.
I onda, u trenutku kad Vas netko pozove na kavu a Vi, s obzirom da ste osvijestili svoj osjećaj manje vrijednosti, PRIJE nego izgovorite:"Ne bih htio smetati.", shvaćate da je to sad samo stvar navike i poznate rečenice koju ste toliko puta ponovili, zaustavite svoje misli PRIJE nego li ih izgovorite i jednostavno odete na kavu. I- slobodni ste!

 



subota, 11. studenoga 2017.

Nije dobro sve što je dobro i nije loše sve što je loše

Sigurna sam da ste puno puta čuli da nije dobro sve što je dobro i nije loše sve što je loše. Ili- u svakom zlu malo dobrog a u svaku dobru malo zla.Što to znači za nas, za naš život, za naše rješavanje problema, za našu sreću.

Što uopće shvaćamo kao nešto dobro ili loše? Vidimo neku situaciju i etiketiramo ju. Dajemo joj deklaraciju. Isto kao što stavljamo deklaracije na svaki ali doslovno svaki proizvod koji možemo naći po trgovinama, tako isto stavljamo deklaraciju na situaciju koju proživljavamo ili gledamo sa strane ili samo čujemo za nju. To radimo automatski jer smo tako naučili.

Uzmimo za primjer sljedeću situaciju:
Plaćamo mjesečne račune.
I sad automatski etiketiramo situaciju kao nešto loše. Dajemo novac koji ne želimo dati, i to nekome kome ne želimo, samo zato što nas netko ili nešto na to tjera. I sad nećemo imati dosta za nešto što želimo. Pa smo ljuti na gospođu na šalteru pošte ili banke jer moramo i još i red čekati da bismo joj dali novac koji ne želimo dati. Koja nepravda! Koja loša situacija. Koja negativa!
A tu istu situaciju možemo vidjeti i pozitivno. Samo ako si ne sužavamo svijest sa etiketiranjem. Ako već stojimo u banci u redu za plaćanje- to znači da imamo novac za platiti račune. Koje veselje! Ako smo platili račune znači da ćemo imati i struju i sve kućanske aparate koji koriste struju ćemo moći i upotrebljavati. I svjetlo će nam obasjavati dom. I TV ćemo moći gledati. I imat ćemo internet i telefon. Koje veselje! A od tih istih novaca će oni radnici u elektrani dobiti svoju plaću. I donijet će ju kući i njihova obitelj će imati dovoljno hrane za taj mjesec. I njihova djeca će imati dovoljno novaca za školski izlet taj mjesec.Nije li to divno?
Pa da li je onda plaćanje računa zaista nešto loše?

Stvar je u tome da etiketiranjem situacije kao loše - stavljamo FOKUS na loše - i sve što mislimo jednostavno mora biti u skladu s tim fokusom.

Postoji jedna divna priča o kineskom seljaku koji je imao dva konja.
Jednog dana je jedan od njegovih konja pobjegao u šumu. Tu večer su svi iz sela došli do njega i govorili mu :"A jadan ti. Pa to je zaista užasno!" A on je samo rekao:"Možda".
Drugi dan se je taj isti konj vratio i doveo sa sobom osam predivnih divljih konja. Tu večer su svi iz sela došli do njega i govorili mu :"A sretniče jedan. Kako je to divno!" A seljak je samo rekao:"Možda".
Treći dan je seljakov sin išao ukrotiti jednog od onih osam divljih konja. Konj se propeo i seljakov sin je pao i slomio nogu.  Tu večer su svi iz sela došli do njega i govorili mu :"A jadan ti. Pa to je zaista užasno!"  A seljak je samo rekao:"Možda".
Četvrti dan je car proglasio rat i vojska je došla u selo i odvela sve mladiće sa sobom u rat. Sve osim seljakovog sina koji je imao slomljenu nogu. Tu večer su svi iz sela došli do njega i govorili mu :"A sretniče jedan. Kako je to divno!" A seljak je samo rekao:"Možda".

Razumijete li? Taj kineski seljak nije etiketirao situaciju. Situacija nije niti dobra niti loša. Ona jednostavno je. Dobrom ili lošom je naprave naše misli. Mi u trenutku neke situacije ne vidimo širu sliku. Vidimo samo ono što nam je pred očima. A to što je pred našim očima dalje filtriramo kroz naša uvjerenja. Što bi u konačnici značilo da život nije ono što se događa. Život je ono što mi mislimo i osjećamo dok se nešto događa.



četvrtak, 9. studenoga 2017.

O vezama, braku i mraku :-)

Izgleda da ovaj blog ide u nekom, meni potpuno nepredviđenom smijeru. Ali s obzirom da vjerujem u mudro vodstvo one unutarnje energije- slušam i vozim čamcem NIZ rijeku, UZ rijeku sam se davnih dana naveslala...
Neki od Vas su htjeli čuti zašto je neka veza- bračna ili vanbračna, svejedno- monotona i teška. Imaš osjećaj da si zaglavio u nekoj situaciji i da izlaza nema...Iste situacije se ponavljaju iz dana u dan, guše te i više nemaš osjećaj sreće i ispunjenosti kao što si imao u samim počecima, kad je zaljubljenost bila na vrhuncu, i kad si vidio da možda nešto i ne štima- ali te nije bilo briga- hormoni su bili jači!
Hormoni su se u međuvremenu stabilizirali- i što sad? Sad si zaglavljen u raljama strašnog lava zvanog "partner" i polako i sigurno odustaješ od svog života, od svoje sreće, od svoje samostalnosti... Kako ti možeš biti sretan/ sretna kad je tvoj partner nervozan? Kako ti možeš biti sretan kad svakim svojim udahom gušiš riječi koje želiš reći ali ZNAŠ da se to tvom partneru neće svidjeti i sigurno će ti prigovarati i rugati se i ljutiti se i još svašta nešto što je tebi teško...
Pa onda za mir u kući šutiš i ne govoriš i pokunjiš se još više. Ili se stalno svađaš i dokazuješ a kako god okreneš- potpuno si i duboko nezadovoljan.
I da, kako ti možeš biti sretan/sretna kad su sve stvari na krivom mjestu, kad se vama ide van a njemu ne, kad se vama ostaje doma a njemu se ide van, kad on voli meso a vi ste vegetarijanac. Svakim danom je sve teže i teže.
Evo Vam jedna rečenica za razmisliti- Taj vaš partner/ partnerica je onaj pravi! Ne onaj savršeni- već onaj pravi! On je Vaše ogledalo. On čeprka i kopa po Vašim uvjerenjima i strahovima i to boli i boli i boli- sve dok ih ne osvijestite! Nije li to divno??? Kad shvatite da trebate osvijestiti i promijeniti svoja UVJERENJA- onda ćete i svoju vezu ali i svaki drugi odnos gledati kao učenje. Pa kad on nešto kaže a Vas to duboko zaboli i povrijedi nećete se pitati zašto je on to meni rekao, već zašto ja reagiram na to što mi je rekao!!! Što je to u meni što reagira ne neke riječi? On meni kaže da ja ništa ne znam napraviti kako treba i ja se osjećam povrijeđeno.
 Zamislite sada da imate na sebi neku Vama divnu crvenu jaknu i osjećate se u njoj predivno. Sretnete nekog poznanika koji Vam u tom trenutku kaže- Kako ti je užasna i ružna ta žuta jakna!
Kako ćete reagirati? Baš nikako. U tom trenutku Vi ZNATE da to što on govori nema veze s Vama već s njim! Pa Vi na sebi nosite crvenu jaknu! Kako se onda možete ljutiti na njega ili osjećati neraspoloženo? Ne možete- samo Vam možda cijela situacija bude smiješna!
Pa vratimo se onda na pitanje odnosa- vi ZNATE da ste vrijedni i partner Vam kaže da niste vrijedni. To Vam može biti smiješno ili se u tom trenutku pitate koji njega strahovi muče? Ne shvaćate to osobno- to nema veze s Vama već s njim.
ALI- ako duboko u sebi nosimo osjećaj manje vrijednosti, ako smo negdje putem izgubili pojam o vlastitoj vrijednosti- takva rečenica nas zaista može duboko povrijediti. Tada se trudimo dokazati svoju vrijednost na potpuno teške načine- pravdom (ja sam u pravu a ti nisi) i kritiziranjem (ti si meni ovo i ono rekao ili rekla) ili šutnjom i povlačenjem. A sve što trebamo je spoznaja vlastite vrijednosti. Podsjetit ću Vas na jedan od prethodnih postova u kojem kažem da u prirodi nema otpada- a mi smo dio prirode! Mi smo tu jer smo vrijedni! Samim svojim bivanjem- na moramo se nikome i nikada dokazivati! Samo moramo ZNATI vlastitu vrijednost!
Razgovarala sam sa jednom poznanicom koja mi je rekla:"Dobro, ali moj muž je agresivan i viče na mene- on se sigurno ne osjeća manje vrijedan, on je pun sebe." Pa- razmislite malo o tome. Što u stvari radimo kad vičemo i kad smo agresivni i kad nekoga ismijavamo i kad smatramo da je jedini način na koji ćemo se dokazati - vikanje i kontroliranje i ismijavanje? Definitivno NISMO u skladu sa svojom dušom, sa svojom biti. Već smatramo da smo NEMOĆNI pa kroz agresiju to i pokazujemo. Vičemo od nemoći. Da li mislite da taj čovjek zna svoju vrijednost? Ne- on je samo pokušava dokazati- sebi i svima oko sebe. Pokušavamo kotrolirati partnera sa svojom agresijom jer mislimo da je to jedini način da ga zadržimo i promijenimo jer, jedino ako se moj partner promijeni ja mogu biti sretan. Ozbiljno? Kako bi bilo divno da svi oko nas misle i rade onako kako mi želimo a mi sa strane samo gledamo i uživamo....ali to baš i nije tako. Svatko od nas gleda situacije i život iz drugačije percepcije. Svako od nas nosi drugačija uvjerenja i strahove i kroz njih filtrira neku situaciju pa sukladno svojim strahovima i reagira. Kad osvijestimo naša uvjerenja- prestajemo reagirati. Prestajemo reagirati i samo odgovaramo na situaciju.
Spomenula sam prije da imamo PRAVOG partnera a ne SAVRŠENOG. Zašto? Zato što- da imamo savršenog partnera- mi bi sa svojim strahovima i uvjerenjima od njega napravili PRAVOG partnera a on bi vjerojatno nekome drugome zaista bio savršen partner. Dokle god ne promijenimo uvjerenja koja nam otežavaju život- privlačit ćemo čak i iz najboljih ljudi ono što MI osjećamo. Ako osjećamo da nismo vrijedni- iskusit ćemo brdo takvih situacija. Ako osjećamo da smo vrijedni- iskusit ćemo isto tako brdo takvih situacija. Ako osjećamo da ovisimo o partneru- iskusit ćemo brdo takvih situacija. Ako osjećamo da se moramo dokazivati i biti u pravu- iskusit ćemo brdo takvih situacija. Ako osjećamo da smo vrijedni i da su SVI oko nas jednako vrijedni bez obzira što misle i rade drugačije od nas- život postaje pjesma! Zato gledajmo na partnere i na sve ljude oko sebe kao na vrijedna ljudska bića, koja proživljavaju svoj život kroz njihov filter uvjerenja i strahova i shvatimo da naša sreća ne ovisi o njima. Naša sreća ovisi samo i isključivo o nama samima. To ne znači da ćemo ostaviti partnera ako nam je naporan. Niti da ga nećemo ostaviti ako nam je naporan. To znači shvaćanje da moja sreća nema veze s mojim  partnerom. Rado ću je podijeliti s njim ali ona ne ovisi o njemu. Već samo i isključivo o meni. A onaj trenutak kada spoznam vlastitu vrijednost- više se nemam potrebu dokazivati. Niti pravdati. Niti njega ili sebe kritizirati. Niti dozvoljavati da me netko maltretira. Niti imati potrebu da ja nekoga maltretiram. Jednostavno živjeti sa unutarnjim mirom. I sa tim svojim unutarnjim mirom riješavati odnos u kojem jesam. Ili ga prekinuti ako osjećam da je potrebno. 

srijeda, 8. studenoga 2017.

Zašto bolest? 

Kad sam slomila lakat i ležala u krevetu mogla sam izabrati da mi je ta situacija užasna i negativna, jer je bila izrazito fizički BOLNA. Štoviše, srela sam u bolnici masu ljudi koji su dolazili sa slomljenim rukama ili nogama na pregled a bili su potpuno van sebe. Kukali su i jadikovali u stilu- jadna ja, vidi kako mi je teško, uvijek se meni nešto dogodi. Ili su se samo prepustili sudbini i u tišini trpjeli bol, ali na licu im se mogla pročitati muka.
Ali, s obzirom na sve što sam OSVIJESTILA u toj situaciji, na sva moja UVJERENJA koja su u tim trenucima VRIŠTALA tako glasno da ih ne možeš ne čuti- a od te silne buke jednostavno ne možeš više ignorirati da nešto moraš mijenjati. Sebe. Na bolje. Da, mogla sam se i ljutiti, ali što bih s time dobila? Samo bih poslala puno, puno misli i osjećaja da sam jadna i da mi je teško i sigurna sam da bi mi u život sitglo bezbroj situacija koje bi to i potvrdile.
Ali što kada ti je dijete bolesno?
Moj sin je jednu nedjelju prije dvije godine trčao oko kuće, natjeravao se da sestrama, bezbrižno se igrao. Djelovao je malo iscrpljeno ali ništa nije davalo signale da se nešto teško dešava. Tu nedjelju u noći- on završava na hitnoj sa jako ubrzanim disanjem. U bolnici mi govore- povišen mu je šećer u krvi. S obzirom da nisam do tada bila upoznata sa dijabetesom tipa 1- ja sam samo ponavljala- ok, povišen mu je šećer-ali što mu je???  A oni meni tada govore- da moje dijete ima dijebetes tipa 1 i da je u teškoj dijabetičkoj ketoacidozi i da mu ne mogu pomoći. Da moraju sa kolima hitne ravno u splitsku bolnicu na intenzivnu njegu- ako dođe živ....I tako moj Siniša i ja jurimo za kolima hitne pomoći u splitsku bolnicu- potpuno izvan sebe od straha, od osjećaja nemoći, od osjećaja krivnje. Nisam sigurna niti kako smo uspjeli doći do bolnice. To su mi bila dva najteža dana u životu. Ponedjeljak i utorak u splitskoj bolnici, moje dijete leži u komi na intenzivnoj, prikopčan na sve moguće aparate sa ogromnom mogućnosti da mu svi organi otkažu, jedan po jedan... I tako  sjedim pred vratima intenzivne, a misli mi vrište. Toliko bolno da imam potrebu nanijeti si fizičku bol da umanjim onu emocionalnu. U srijedu u jutro doktor nam javlja da se probudio iz kome, da je stanje stabilno i stavlja ga na odjel. I govori nam da imamo novog životnog suputnika zvanog inzulin. Vjerujte mi, u tim trenucima nisam mislila- zašto se moje dijete mora bosti sa iglom toliko puta dnevno! Ne, u tim trenucima sam tražila tko je bio taj koji je pronašao inzulin i bila mu duboko, iskreno zahvalna. Zatim smo se vratili u zadarsku bolnicu, odradili edukaciju kojom vas uče da se dijete, u stvari, liječi samo. Prvih par mjeseci je bilo teško. Svako pikanje je i meni bilo pikanje ravno kroz srce. 
Ali, onda sam si postavila pitanje, zar je moguće da dijabetes tipa 1 nema smisla? Rekli su da nitko nikada nije ozdravio od dijabetesa tipa 1. Zar je moguće da težak trenutak u životu neće rezultirati dugotrajnom stabilnosti i srećom i olakšanjem? Zar zaista mislimo da je Bog osvetoljubiv i da je u stanju kazniti dijete???
I tada shvatim- kroz cijeli dan moje dijete MORA obraćati pažnju na to kako se OSJEĆA! Zamislite to!!! Ako je ljut- šećer mu raste. ODMAH shvaća da  mora reagirati na svoju ljutnju i naći svoj unutarnji mir. Ako je neraspoložen- opet su mu šećeri loši i tada odmah traži RAZLOG, odnosno MISLI koje su ga dovele u neraspoloženje. Pri svakom STRESU- šećeri su loši. Odmah traži svoj unutarnji mir i, pazite sad ovo- kada je potpuno miran i sretan kroz dan- šećeri su stabilni. Naravno, to ne znači da će biti miran i sretan pa da neće više imati dijabetes tipa 1, već da je fantastični način kontrole dijabetesa tipa 1- kontrola naših misli!!! Ma zamisli...
Znači ono što sam ja učila godinama- obraćati pažnju kroz dan na to kako se osjećam i prema tom važnom kompasu kontrolirati svoje misli- moje dijete zna već sada. 
Ne znam da li ste upoznali ljude koji su se izliječili od raka ili neke druge teške bolesti- ali velika većina tih ljudi govori- ta bolest je nešto najbolje što mi se je dogodilo! Zašto? Zato jer ih je natjerala da se promijene, da preslože prioritete, da shvate da su većinu života proveli u stresu i jurnjavi i da ne znaju što je to živjeti ljubav, da su se previše davali i dokazivali ljudima oko sebe a sebe potpuno zapostavljali, da im je bilo važnije sve samo ne oni sami sebi, da su se osjećali krivima.... Do trenutka dijagnoze. Automatski palimo onaj blaženi kompas koji se zove osjećaj- i pratimo svoja stanja i svoje misli i vrlo, vrlo, vrlo smo izbirljivi po pitanju toga što ćemo pustiti u svoj život. Shvatli smo da je dragocjen!
Naravno da imamo pravo biti ljuti i bijesni i nezadovoljni i tako iz dana u dan, iz situacije u situaciju. ali, opet Vas pitam- što nam to DOBROG donosi u život? 
Osobno smatram da onaj TRENUTAK kada se osjećamo loše je dobar za nas. Taj TRENUTAK nam govori da imamo neka UVJERENJA koja nam ne služe, koja nas ne vode nikamo nego u još više ljutnje, razočaranja, nesigurnosti.I sve je odlično ako taj trenutak zaista ostaje trenutak. Na žalost, u većini situacija mi taj TRENUTAK pretvorimo u dane, pa u mjesece pa u godine...I tako prođe 10, 20 godina a mi se i dalje ljutimo na roditelje, na svekrvu, na svekra, na dijete koje ne želi razmišljati kao mi, na vladu koja je grozna, na administraciju, na poreze...ma nema tu kraja. Ali, da li Vam je ikada palo na pamet da im oprostite? Na radi njih, već radi sebe! Radi svog vlastitog mira.Da našim životom ne upravljaju okolnosti koje ne možemo kontrolirati, već one okolnosti koje mi kontroliramo. Jer tada imamo puno pravo ući u jedan divan dan, dan prepun novih mogućnosti, novih znanja, novih spoznaja. Dan u kojemu mi odlučujemo što ćemo pustiti da bude dio našeg života a što nećemo. Dan u kojem shvaćamo da onaj kolega ili kolegica na poslu koji Vas stalno ogovara- nema veze s Vašim životm. On priča O SEBI! Kao što ne možeš iz naranče istisnuti sok od šljive - tako isto ne možeš iz čovjeka koji je prepun ljutnje i nesigurnosti i straha i zavisti- istisnuti ljubav. Mi možemo dati samo ono što imamo! Ako u sebi imamo mir i razumijevanje i ljubav -to možemo i dati. Ako u sebi nosimo ogorčenost, ljutnju, predrasude- jedino to možemo i dati.

utorak, 7. studenoga 2017.

Da li BRIGA ikome daje nešto dobro?

 

 Shvatila sam da najbolje razumijemo neki tekst kroz primjere. U komentarima ste mi najviše govorili da su primjeri odlični. Hvala Vam za to. Tako da ću se danas usuditi dati primjere za nešto što zovemo BRIGA i postalo je pravi, bogati izvor stresa a samim time i bolesti, ali i za nešto što zovemo OTPUŠTANJE- ono nas vodi automatski na visoku vibraciju koja je izuzetno važna da nam život bude kao pjesma.
  Evo jednog malog primjera BRIGE iz mog života koji će se Vama možda činiti smiješnim ali, vjerujte mi- meni nije bio nimalo!
2005. godine suprug i ja smo dobili jedne vrlo, vrlo neplanirane trojke. U tom trenutku smo imali stariju kćer od 10 godina i živjeli smo na zagrebačkom kvatriću. Kupiti kolica za trojke u to vrijeme je bila skoro nemoguća misija. Jednostavno ih nije bilo na tržištu. Kišobran-kolica za sjedenje za trojke- da, takvih je bilo. Ali kolica u koja možeš staviti tri male bebice u ležećem položaju- ne. I tada mi se javila jedna divna gospođa iz Samobora, koja je isto rodila trojke, i poklonila nam je predivna kolica od svoje djece, sa tri velike košare. Izazov je bio u tome da smo živjeli na petom katu u zgradi bez lifta, a ta ista kolica su bila jako, jako teška. Toliko teška da je i moj suprug Siniša odustao od nošenja gore-dolje. A i u stanu su bila nezgodna jer su zauzimala cijeli hodnik pa nismo mogli hodati  od njih. I sada, kolica stoje u stubištu, odmah do širom otvorenih vrata, susjedi se jedva provlače pored njih (hvala im ovim putem na toleranciji i strpljenju) a ja živim u BRIZI da će netko ukrasti ta naša divna kolica! Ne mogu se opustiti, stalno mi se misli vraćaju na naša divna kolica. Kako ću ja bez tih divnih kolica? Pa bit ću zarobljena u stanu! Jednu bebu uzmeš u ruke i ideš na kraj svijeta. Pa i dvije! Ali tri??? Ne, moja kolica moraju preživjeti! Dan mi se sveo na to da sam se mogla opustiti samo kad bih stavila djecu u ta divna kolica i krenula u šetnju. Ah, koji osjećaj mira. A onda bih opet morala uparkirati ta divna kolica u stubište i bez njih nastaviti dalje. Toliko silno ih volim i umirem od straha da će ih netko ukrasti. I u tim trenucima moje BRIGE mi jedna moja divna, mudra prijateljica Dea Kralj, čiju knjigu o putu samospoznaje "Ljubav u meni prepoznaje ljubav u tebi" toplo preporučam, kaže -Da li možeš nositi kolica svaki dan gore? Ne. Da li možeš u ovom trenutku kupiti neku garažu u blizini?  Ne. Da li na bilo koji način možeš promijeniti trenutnu situaciju s kolicima? Paaaa, ne. Onda bi ti bilo najbolje da OTPUSTIŠ tu brigu o kolicima, jer u ovim trenucima ionako nemaš apsolutno nikakvu kontrolu nad njima. A i nastaviš li se brinuti tako bespotrebno- sigurna budi da ćeš ostati bez njih.
   Koja rečenica!!!! Otpusti brigu jer u ovom trenutku ionako nemaš nikakvu kontrolu!!!! I u tom trenutku ja NE ZNAM KAKO OTPUSTITI BRIGU. Znam samo da mi to odlično zvuči i da zaista želim MIR, dosta mi je BRIGE.
  I taj dan, nakon šetnje, opet ostavim kolica u tom istom stubištu, pored širom otvorenih vrata i kažem: -Evo, otpušam te s ljubavlju, vjerujem da ćeš ostati sa mnom ako je potrebno, a isto tako vjerujem da, ako trebaš otići- otići ćeš na najbolje mjesto na kojem te netko treba još više.
 Koji osjećaj olakšanja. Koji divan osjećaj olakšanja. Onaj trenutak kad sam ih mentalno otpustila- postala sam slobodna! Shvatila sam da ja uopće NISAM imala ta kolica- ona su imala mene!!! Ta kolica i BRIGA o tim kolicima su upravljali mojim životom 24 sata dnevno!!!
  A onda sam shvatila da nije riječ samo o kolicima- ona su bila tu samo da posluže da shvatim sve ostale BRIGE koje imam a nad kojima NEMAM APSOLUTNO NIKAKVU KONTROLU!
 Da li Vam je poznat osjećaj BRIGE oko toga da ti dijete izađe van na igru a ti si na poslu i znojiš se od straha da će mu se nešto dogoditi? Ili-  Vaš odrastao sin je našao ženu koja, po Vašem mišljenju, njemu nije dobra? Ili-  voziš se autom na posao i BRINEŠ što će ti donijeti današnji dan? Ili- posadio si rajčice u vrtu i BRINEŠ da ih ne uništi suša ili tuča??? Ili- voziš se s posla prema kući i cijeli put do kuće BRINEŠ o tome da li su djeca napisala zadaću, da li će Vas dočekati nered, da li su odradili svoje obaveze. Ili - napisao si test iz matematike i nakon toga tri dana živiš u BRIZI da li si prošao  i koju ocjenu si dobio......Pa mi u većini stvari oko kojih BRINEMO nemamo apsolutno nikakvu kontrolu!
  Bit je shvatiti da u svim ovim primjerima mi možemo kontrolirati samo jednu jedinu stvar- naše misli! Ne zaboravite da zakon privlačenja radi svom silinom i da svemir nesebično dijeli ono u što vjerujemo, ono što proživljavamo u našim glavama. Pa ako smo odlučili brinuti se- onda smo na vibraciji brige i svemir će se potruditi da nam u život donese još i još i još iskustava u kojima se možemo brinuti.
  Stoga - osvijesti misli koje te spuštaju na vibraciju brige! U svakom trenutku u životu napravi ono što možeš, najbolje što možeš u skladu sa svojim trenutnim mogućnostima i - otpusti! Otpustiti brigu ne znači da ćeš sa djetetom neplivačem otići u duboki bazen pa odlučiti biti na visokoj vibraciji otpuštanja i ne paziti malog neplivača. Ne. Bit je u tome da u svakom trenutku sa ljubavlju napraviš sve što možeš, najbolje što možeš i sve ono što je u skladu sa tvojim mogućnostima i- otpustiš!!! Vjeruj da će se sve riješiti dalje bez tvog aktivnog sudjelovanja. I tada, dok si na toj visokoj vibraciji otpuštanja, koja u svojoj biti predstavlja VJERU- vjeru u energiju koja nas pokreće, doživljavamo životna iskustva koja nam svaki dan dokazuju da se smijemo opustiti, da smijemo biti u miru, da je sve upravo onako kako treba biti, da smijemo biti sretni. Ne samo da smijemo biti sretni- nego nam je bit života pronaći sreću što češće.
  Obratite pažnju na svoje OSJEĆAJE. Zašto smo uopće prestali pratiti svoje osjećaje? Zašto smo isključili taj najvažniji prirodni kompas za život? Zato jer nas je netko, negdje duboko povrijedio. I više sigurno neće opet jer ćemo logikom i umom preživjeti. Ali u logici nema ljubavi. A ako nema ljubavi ima svega ostalog- brige, depresije, anksioznosti, ljutnje, agresije, ljubomore, zavisti....
A to baš i ne želimo. Ispod svih tih slojeva ljutnje i depresije i ravnodušnosti skriva se ono najvažnije- naša prirodna potreba za srećom.
 I sve dok je ne osvijestimo borit ćemo se sa životm- nećemo ga živjeti.

 

ponedjeljak, 6. studenoga 2017.

Vibracija i kakve veze ona ima s našim životima?

  Hvala Vam svima što čitate moj blog  i što aktivno, sa svojim komentarima učestvujete u stvaranju ovih postova. Vaši komentari su mi zaista odlični motivatori. Hvala!
  I tako ste komentirali da pričam o vibraciji i o podizanju vibracije a da nisam objasnila što to uopće znači.
 Ja nisam znanstvenik niti fizičar niti matematičar. Ali neke osnove fizike volim shvatiti. Nikola Tesla je rekao da ako želimo shvatiti život moramo razmišljati u terminima energije,frekvencije i vibracije. Ne znam za Vas ali nakon svega što sam čitala o njegovom životu i nakon svega što je stvorio za cijelu ovu civilizaciju- ja sam mu zaista spremna vjerovati. I onda sam se pitala- što to znači??? Zatim sam shvatila da je već dokazano u fizici da sve što postoji vibrira na nekoj određenoj frekvenciji. Gledala sam neki dokumentarac u kojem su divno objasnili da je čak moguće srušiti most ili zgradu ako lupaš olovkom u vibraciji te zgrade ili u vibraciji tog mosta. Nije li to fascinantno?  Ali kakve to veze ima sa mnom i sa mojim životom i sa mojim problemima iliti životnim izazovima????
 Dakle, SVE što postoji, sve ono što mi percipiramo kao materijalno i  nematerijalno- VIBRIRA na nekoj frekvenciji. Uključivši i nas i svaku našu misao, riječ, emociju. Svi mi vibriramo na nekoj frekvenciji.  Sve o čemu razmišljamo vibrira na nekoj frekvenciji.
   Doktor David R. Hawkins napisao je prije nekih dvadesetak godina  knjigu "Power vs. Force: The Anatomy of Consciousness" u kojoj je svoje istraživanje ljudske svjesnosti stavio u okvire emocionalne skale poredane po vibracijama- od najniže (20) do najviše (1000) . Možete naći slike te skale na internetu- samo upišite u tražilicu "Emocionalna skala dr. Hawkins".
   Na toj skali vidimo da je najniža, NAJNIŽA emocija koju čovjek može imati- SRAM! Da li ste IKADA rekli svom rođenom djetetu:"Sram te bilo!" Da li su Vama Vaši roditelji govorili "Sram te bilo"? Nemojte se ljutiti na roditelje- i njima su njihovi roditelji isto tako govorili "Sram te bilo". To je ono što znaju, što su naučili od svojih roditelja pa su sa svojim znanjem dobili nas i išli su nas, sa punim povjerenjem u svoje znanje, naučiti sve ono što oni znaju. Od djetinjstva smo odgajani da je energija NISKE vibracije ona po kojoj se moramo kretati. I onda odrastemo, puni smo problema, nervoze, osjećaja neispunjenosti, dugova...sve u svemu- život krene tamo gdje ne želimo a ne razumijemo gdje je rješenje.
 A rješenje se nalazi upravo u toj emocionalnoj skali.  U vibraciji. Tu se još upetlja onaj, sada već poznati "Zakon privlačenja" za koji neki tvrde da funkcionira, neki da ne funkcionira, ali s obzirom da on, kao i svi ostali prirodni zakoni, radi nepogrešivo- oni koji smatraju da postoji- u svojim životnim iskustvima svjedoče postojanju, a oni koji misle da ne postoji u svojim životnim iskustvima svjedoče nepostojanju. Kako god mislili on je tu i dokazuje se iz dana u dan. Ne moramo ga proučavati niti shvaćati. Ne znam za Vas ali ja nikada ne izlazim iz kuće sa pitanjem:"Draga moja gravitacijo, da li ćeš me, molim te, danas držati zalijepljenu za zemlju?" Gravitacija je tu i nemam potrebu o njoj razmišljati. Isto tako i "Zakon privlačenja". On je tu i radi svoj posao. A glasi, ukratko:"Sličnosti se privlače." Da li ste ikada čuli onu dobru, staru izreku:"Novac se za novac lijepi"? Ili:"Svaka ptica svome jatu leti"? Ili, ova mi je najdraža:"Nesreća nikada ne dolazi sama"?
  To je zakon privlačenja iskazan narodnim riječnikom a prenosi se s koljena na koljeno. Nešto se dogodilo. Recimo, vozite se autom po gradu i pukne guma na autu. Parkirate se negdje sa strane i automatski se spustite na vibraciju straha i ljutnje. Jer ste tako naučili. Tako su radili i Vaši roditelji. I, na toj niskoj vibraciji straha- privlačite misli koje su na toj istoj vibraciji: "koliko će ovo koštati, sigurno ću morati otići u minus, sada ću sigurno zakasniti na posao, sigurno ću dobiti otkaz...." Nema kraja jer, kako kaže izreka, nesreća nikada ne dolazi sama. Samo se jedna misao lijepi na drugu, proživljavate u svojoj glavi sve ostale nesreće koje će Vas snaći...i znate što? Potpuno ste u pravu! Jer zakon privlačenja radi nepogrešivo. Sve što si odredite na toj niskoj vibraciji- sve stiže! Samo nema krivca negdje vani- mi smo proživjeli gumu, i skupoću oko njene promjene i kašnjenje na posao i otkaz, a svemir, odnosno zakon privlačenja, ne čuje da mi to ne želimo. On vidi fokus naših misli, vidi ono što proživljavamo i nesebično nam šalje još i još i još....
  A da li Vam je u bilo kojem trenutku palo na pamet da je jedan kilometar dalje bila teška prometna nesreća i da ste vozili dalje - poginuli bi. Ili, da je onaj čovjek koji će Vam doći promijeniti gumu- upravo onaj pravi, Vaša srodna duša? Ili, kasnite na posao i upravo u trenutku kad utrčavate u zgradu u kojoj radite- susretnete osobu kojoj ste već slali molbe za posao jer ima divnu firmu u kojoj bi Vi željeli raditi? Pozove Vas na kavu da se dogovorite oko posla i, odjednom, više niste nervozni što kasnite. Jer vjerujete Svemiru da Vas usmjerava upravo tamo gdje trebate biti. U pravom trenutku, na pravom mjestu. Na visokoj vibraciji vjere- zakon privlačenja i dalje nepogrešivo radi- šalje Vam u život sve ono što se nalazi na toj vibraciji. Zar to nije divno?
  A pitanje koje ću Vam postaviti glasi:" Da li je, u ovom primjeru sa strganom gumom na autu- situacija pozitivna ili negativna"?
 To je definitivno "trik" pitanje i mislim da ću se na to osvrnuti u jednom od idućih postova!
 Puno Vas pozdravljam i hvala Vam još jednom što čitate ove moje retke!

nedjelja, 5. studenoga 2017.

Kako riješiti problem?

Danas sam namjeravala pisati o tome na koji način su moji postovi povezani, na koji način čine cjelinu...ali kako to obično biva- svemir nas usmjeri na ono što je najbolje za nas i za sve oko nas.
Tako da ću danas pisati o tome kako riješiti neki problem. Recimo, problem u kojem se nalazimo sami u tuđoj zemlji, oko nas su ljudi koje smo upoznali zadnjih nekoliko mjeseci ili godina, radimo posao koji nas ne ispunjava i  svaki dan na poslu nam je još veći uteg. Krenemo u grad rješavati neku dokumentaciju a sva vrata nam se zatvore, viđamo se sa mladićem ili djevojkom koji su puni nervoze i stresa i to nas baca u još dublju anksioznost. A o bankovnom računu da i ne pričam...Umjesto da živimo ljubav punim plućima imamo osjećaj da smo u kavezu a rešetke su svaki dan sve bliže i bliže a izlaza nema...

  Na žalost, većina ljudi shvati da ima problem tek kada se nakupi prava lavina koja prijeti da će se svom silinom prevaliti preko nas. Važno je shvatiti da nam život daje znakove i signale na vrijeme ali ih nismo htjeli prepoznati iz vrlo jednostavnog razloga- ne vjerujemo sebi. Jer svi drugi pričaju nešto drugo a njih ima više pa su sigurno u pravu! Svemir ili Kreacija ili Bog ili kako god želite nazvati energiju koja nas pokreće je vrlo jednostavna. Lagano pokuca na vrata da Vam kaže:"Hej imamo izazov za riješiti!". Vi se pravite da Vas nema kod kuće. Tada malo jače pokuca a Vi se nadate da će otići. Tada legne na zvono i počne urlati pred vratima a Vi si mislite: "Joj što je dosadna, neću se javiti, sigurno će otići." Možda čak i povičete:"Nema me doma!" Ali nema odustajanja- idući korak- razvaljuje vrata i ulazi u stan. I sada ne možete ignorirati i praviti se da niste doma. Lavina je tu.

Važno, važno, važno je za shvatiti da kada problemi, u stvari izazovi stižu- oni su SVI NA ISTOJ VIBRACIJI! NAŠOJ vibraciji. Nemoguće je riješiti bilo kakav problem odnosno izazov na istom stanju svijesti na kojem je on i nastao. Einstein je davno rekao da je definicija ludila raditi istu stvar iznova i na isti način a očekivati različite rezultate.
Pa kako onda riješiti problem? SHVATITI da je promjena potrebna. Na primjeru problema s početka posta- prvo bi bilo dobro shvatiti da su promjene predivne i da im se smijete prepustiti. Zatim shvatiti da je osoba koju trebate slušati-VI SAMI! Ne društvo, ne prijatelji, ne mama... vi sami! A onda ono slasno - prepoznati UVJERENJA koja su Vas dovela u tu situaciju!! Najčešće uvjerenje, a i uvjerenje iz ovog konkretnog problema je- mislimo da nismo dovoljno vrijedni i- život je težak.
Način na koji sam ja osobno prepoznala svoje uvjerenje koje me je najviše kočilo - bio je pad s bicikle i slomljen lakat. Ja sam majka četvero djece, imam muža, posao, psa kojeg treba šetati, puno veša za prati i peglati, kuhanje, čišćenje, slobodne aktivnosti djece....dan koji je prekratak da stane u 24 sata. Svemir mi je kucao na vrata, pa mi je zvonio, pa je legao na zvono a mene, naravno, nije bilo doma. Onda je razvalio vrata. I odjednom- ja ležim u krevetu, skoro nepokretna od boli, a muž i klinci sve moraju sami. I pitanje koje si postavljam- tko sam ja ako nikome ne trebam? I onako nepokretna, u krevetu, shvatim da ja u stvari imam uvjerenje da nisam dovoljno dobra za moju obitelj, da se moram dati još više, pa još više... I tada shvatim- moja obitelj je potpuno samostalna, sve mogu sami, ja sam tu jer ih volim i jer oni vole mene. Ne moram se dokazivati. Doslovno nikome. U tim trenucima shvaćanja stanje svijesti se mijenja  a također se mijenja i naša vibracija!!!  To su trenuci u kojima smo energetski riješili problem a nismo kopali, niti orali niti vrijedno veslali uz rijeku. "Samo" smo shvatili naše UVJERENJE koje nas drži na vibraciji ove stvarnosti koju u ovom trenutku percipiramo. A koja je vrlo lako podložna promjenama, samo ako ih dopustimo.
  Većina naših problema, odnosno izazova nalazi se u činjenici da smatramo da nismo dovoljno vrijedni. Pa zato moramo trpiti i nositi naš križ, ili odrađivati karmu koju smo napravili,ili slušati sve one "pametnije" od nas, ili biti u lošem odnosu zato što su bili i naši roditelji...kao da ti netko stoji na ramenu i govori da nisi zaslužio ni ovo, ni ovo ni ovo...
Onaj trenutak kad osvjestiš da si VRIJEDAN sve se mijenja. Više nisi u stranom gradu, već  u svom gradu jer ga je Svemir poslao tebi, na tvoj put sa razlogom. Kreneš na posao i vidiš dobre strane tog posla i shvatiš da si tu sa razlogom, možda ne zato da ga dugo radiš već zato da upoznaš neke osobe koje su važne za tvoje iskustvo, odeš u grad i znaš da zaslužuješ riješiti svoju dokumentaciju, a kad tamo na šalteru jedna divna gospođa koja kao da je samo tebe čekala da ti pomogne. Prije je nisi mogao vidjeti jer niste bili na istoj vibraciji!!! Shvatiš da ti zaslužuješ bolju plaću pa i na tom polju nešto promjeniš. Nađeš se sa svojim dečkom ili curom i shvatiš da njihova nervoza nema nikave veze s tobom. Oni imaju potpuno PRAVO biti u svojem nemiru. Ne zaboravi da si do jučer i ti bio tu. Tvoje je samo da održavaš svoju visoku vibraciju. Tvoje je samo da znaš da su oni vrijedni i da si i ti vrijedan i da si dio kreacije.
  Evo jedno divno pitanje koje je postavio Srđan Roje na jednom svom  predavanju:"Da li u prirodi ima otpada? " U samoj biti prirode NEMA otpada- sve se kreće sa svrhom i sa minimalno energije koja je potrebna. Sve ima svoj smisao- voda, zemlja, sunce, životinje, biljke, bakterije...sve je tu sa svojom svrhom. A mi ljudi- mi smo dio te iste prirode. Pa odakle nam onda pravo da kažemo za sebe, ili da pomislimo, da nismo vrijedni??? Da li Vam je ikada palo na pamet da pogledate pticu na nebu i da pomislite - ona nije vrijedna letenja?  Naravno da Vam tako nešto nije palo na pamet. Ali da Vam je netko od malih nogu govorio - ona ptica nije dovoljno vrijedna da leti, pa da Vam je onda to redovno ponavljao- eto Vašeg uvjerenja da ptica nije vrijedna letenja! Bilo bi divno da shvatite da ste Vi ptica koja je itekako vrijedna letenja!!! Kao i sve ostale ptice oko Vas!!!