Buđenje 

Da li znaš kako je to kad se u jutro probudiš sa mislima ;" O ne opet, još jedan grozan dan...da barem mogu ostati u ovom toplom krevetu zauvijek." Nakon toga se u stresu spremaš za taj isti, grozni dan, jedva se izvučeš iz kreveta a sada još moraš i djecu...dan je tek počeo a tebi je već svega dosta. Klincima se, naravno ne ide niti u školu niti u vrtić, gledaju crtiće na televiziji i potpuno ignoriraju naredbe koje glase;"Jedi" ili "Obuci se" ili, ne daj Bože:"Požuri malo"....

  Uspješ  izaći iz kuće a na cesti do vrtića i škole je duuugačka kolona automobila. Djeca u autu se glasno prepiru i još gore, u ovom trenutku te moljakaju da im kupiš ono nešto o čemu već danima razmišljaš kako može biti tako skupo. Ali sjajno ih ignoriraš. Stojiš u koloni a u mislima već razmišljaš o tome što ćeš reći šefu zašto kasniš. A što ćeš tek reći onom kolegi ili onoj kolegici koja će te sigurno onako ružno pogledati jer svi ostali su već na svojem radnom mjestu. Samo ti kasniš...

  Uspješno ostavljaš djecu u vrtiću i školi i već zaboravljaš na njih. U glavi i dalje vrtiš današnji dan na poslu. I onaj mail koji jučer nisi stigla otvoriti. Radi kojeg će te sigurno šef pozvati na razgovor i svi će saznati da nisi odradila što si trebala...Na cesti ti netko oduzima prednost i jedva izbjegneš sudar...Koja budala...riječnik kojim mu se obraćaš je vrlo, vrlo oštrouman i direktan. Voziš dalje i ne staješ sa svim opisima koje idu onu budalu zbog koje je skoro bio sudar... a u međuvremenu se sjetiš koliko bi koštao popravak auta ili kupnja novoga i sjetiš se, naravno, svih onih neplaćenih računa koji uporno čekaju u ladici bolji trenutak u mjesecu za platiti. I tada za onu budalu još više proširiš riječnik jer zaista ti je mogao još više zeznuti ionako zeznuti život...

  Da li da nastavim? Mogli bismo tako, mislim, u beskraj..Iz vlastitog iskustva ti mogu reći da ovom problemu nema dna. I da krenemo kopati po tom problemu samo bi bio sve veći i veći. Sve do trenutka kad svjesno odlučimo sudjelovati u svom životu. Učestvovati u stvaranju svog vlastitog života.Počevši od trenutka buđenja pa do ulaska u san.

  Zvuči kao utopija? Zaista?

 Ne bi li bilo ljepo probuditi se u jutro sa misima:"Evo još jednog dana prepunog mogućnosti, prepunog promjena, evo još jednog dana u kojem ću se veseliti i radovati svakoj sitnici i svakoj promjeni..."

Kad probate jutarnje buđenje u kojem prvih par misli svjesno "natjeramo" da budu pozitivne vidjet ćete da će se ostali koraci jednostavno poredati sami; djeca će mirnije dočekati spremanje za školu, čak će se sama i potruditi da vam olakšaju odlazak u školu i vrtić, a kolona automobila AKO je uopće i bude, neće proteći u ljutitom mentalnom čavrljanju sa šefom ili kolegom ili  kolegicom sa kojem se baš i ne volite previše- već u čavrljanju sa svojom djecom. I to na način da im kažete da ih čeka jedan predivan dan prepun mogućnosti, da znate da će im biti lijepo, da uživaju u svakom trenutku koji je pred njima, da im objasnite da je njihova zadaća da jednostavno budu sretni. Jer, ako volite biti realni- realnost je da u trenutku kad čekate u koloni jednostavno ne možete kontrolirati situaciju oko sebe. Ne možete preskočiti kolonu i biti prvi na semaforu koliko god se ljutili. Ali možete kontrolirati sebe, odnosno svoje misli. A to je ono najvažnije. Kad shvatimo da jedino što možemo kontrolirati u našim životima jesu naše misli- život se istinski promijeni. Na bolje. 

I tako se odjednom nađemo u situacijama u kojima smo svjesni da smo mi ti koji im dajemo vrijednost. Pozitivnu ili negativnu. Mi odlučujemo. Veliki period života smo proveli onako kako su nas naučili- ponavljamo iste obrasce ponašanja i razmišljanja koja su nas naučili naši roditelji, ili učitelji ili društvo. Pa ih čak i okrivljujemo jer da oni nisu ovo ili ono rekli mi bi danas bili drugačiji. Tada shvatimo da su oni napravili najbolje što su znali jer da su znali bolje- naučili bi nas bolje.Ali ako uspijemo to osvijestiti- priča ide dalje; mi sada znamo bolje. Pa napravimo bolje. Svjesno možemo odlučiti da je svemir, ili planeta Zemlja ili država u kojoj živimo ili jednostavno- grad u kojem živimo- jedno PRIJATELJSKO mjesto. Mjesto prepuno mogućnosti. I ako dobro gledamo- vidjet ćemo znakove koji nam govore kamo ići. Znakove koji nam pomažu u osjećaju radosti i sreće. I život se više neće činiti  kao neki neprijateljski objekt koji nas stalno tuče. Već kao igralište na koje smo se došli igrati.