Fokus iliti "...okreni mu i drugi obraz?

 

Nikada mi nije bilo jasno znači ta rečenica- ako te netko lupi okreni mu i drugi obraz. Ili- tko tebe kamenom ti njega kruhom. Jer- na površini i doslovno- tumačenje je - voli drugog više nego sebe. Ali kako mogu voljeti nekoga bez da volim sebe? Moram IMATI to nešto što dajem. Kako da dajem ljubav ako je nemam u sebi? Nikako.
 A vidim i da većini ljudi to nije jasno. Većina tu rečenicu tumači doslovno. Daj mu da te opet lupi jer ćeš tako pokazati snagu. Ili svoju mudrost. Ili...što? Ako je tumačimo doslovno- znači- ja ne smijem postavljati granice nikome jer očito- nisam dovoljno vrijedna?
I tada shvatim. Stvar je, naravno- u fokusu.
FOKUS je ono što nas odvlači od pravog života. Netko nas naljuti ili uvrijedi- i mi se fokusiramo na njegove negativne osobine. Ništa nam na njemu više ne valja. Smeta nas što udiše isti zrak kao i mi. On je glup. On je frustriran. On je i ovakav i onakav. A NAŠ FOKUS JE NA NEGATIVI! Njegovoj negativi- to si mi mislimo. Ali u stvari je naš fokus na našoj negativi. To je ono što MI primjećujemo. Jer mi tada živimo njegovu negativu. I naravno da više nije samo njegova. Sada je i naša. Jer mi hodamo svijetom sa mislima- kako je to užasan čovjek, kako se ružno ponaša, on je budala, on je....MI to imamo u našim mislima. I to je sada NAŠE! Onda dođemo kući i djeca se žele igrati s nama, a mi ne možemo jer nam je onaj tamo glupan i budala"dignuo tlak".  Djeca nam žele ispričati svoje dogodovštine iz igre i maziti se s nama a mi ne možemo jer je onaj tamo budala koja nas jadne maltretira a sutra kad dođemo na posao će nas opet maltretirati. I život nam prolazi, djeca odrastu a mi i dalje imamo FOKUS na "nečijoj, tuđoj" negativi. I još uvijek mislimo da smo mi u pravu a da onaj tamo nije sav svoj....
Da nije istinito- bilo bi smiješno. Jer - da li je to tuđa negativa? Ako je NAŠ FOKUS na svemu onome što nije dobro, što boli, što je nepravedno- gdje smo mi? U ljubavi? Oprostu? Zahvalnosti? Sretnom i ispunjenom životu? Pa je, ispunjen je- ali čime?

Probajte JEDAN dan loviti svoje misli o drugima. I vidjet ćete koliko puno osuđujemo. Sve oko sebe. I djecu i partnere i prijatelje i društvo i vladu i sve pripadnike planete...A  krenemo od jutra- digli smo se na "lijevu" nogu i već nam je FOKUS kako je sve katastofa. I kava ne valja- sigurno stavljaju nešto jeftino u nju. Djeca su nam spora i neuredna i ne slušaju nas. A koja gužva na cesti...svi ovi auti oko nas su tu samo na nas iritiraju. A kolegica na poslu- ajme što je danas obukla...a kako se tek našminala- pa kako ju nije sram? A vidi sada moju šeficu kako se tu šepuri kao paun...a onaj tamo- kako je glup...i slušaj ga kako ogovara...a ovaj čovjek u trgovini- kako je neuredan i smrdi i baš je iza mene stao u red..a ručak još nije gotov..i djeca su glasna...opet te režije za platiti-svi bi samo htjeli da im ja dajem svoje novce..a ove vijesti na TV- u svaki dan su sve gore...ma vidi ti budale i bolesnika kako je ubio nekoga...a ova vlada nije normalna...ova susjeda je tako naporna, i puna problema, pa zašto nešto ne poduzme...i ne zna otići doma kad navrati na kavu...naravno da će sutra padati kiša...a Bože, napokon je završio i ovaj dan...

Da li razumijete? Onaj trentak kad smo stavili svoj fokus na tuđe loše ponašanje- mi ga imamo u sebi. Mi imamo njegovu negativnost. Mi ga nosimo sa sobom kao veliku tešku vreću krumpira. Svuda- po kući, na putu za posao, na poslu...gdje god idemo- ide i on s nama. I tako sve do trenutka dok "ne okrenemo drugi obraz". Sve dok svjesno ne odlučimo vidjeti nesto dobro i lijepo.

U trenucima dok su nam misli ispunjene strahom i jadom i nepravdom koju nam u naše iskustvo daje druga osoba - teško ćemo vidjeti nešto dobro u tom iskustvu i u toj situaciji. To je kao auto koji već pada niz provaliju. Da li ga možemo zaustaviti? Ne. Sila koja ga vuče prema dolje je prejaka.

 Ali ima nešto što možemo napraviti. Naći neutralan teren. Naći temu koja u nama ne budi emocije. Svjesno skrenuti svoje misli sa teške teme- na neutralnu temu. A kad smirimo misli i to uporno unutarnje blebetanje- možemo skrenuti fokus na nešto lijepo. Možemo čak i u ljudima koji nam donose teška iskustva vidjeti nešto pozitivno.
A pitanje koje često čujem- kako ja mogu biti sretan ili sretna ako mi je dijete nesretno? Dijete mi prolazi teško iskustvo i nema šanse da se veselim i da vidim nešto pozitivno. Protupitanje glasi:"Da li naša djeca mogu biti sretna ako smo mi nesretni?" Ne. Da li ste Vi kao dijete bili sretni kad su Vaši roditelji bili nesretni? Ne.

Ne prebacujmo onu veselu, NAŠU, lopticu odgovornosti na druge. Svjesno prihvatimo odgovornost za to kako se osjećamo. Da- u svijetu ima puno teških situacija- ali da li će ih Vaš neprestani fokus na njih promijeniti? Neće.

Evo jedana divna, stara priča koju je neki dan objavila moja poznanica Iva na facebook-u, a savršeno se uklapa u razgovor o tome kako gledamo na svijet i na naša životna iskustva;


Zid i dvije krivo postavljene cigle…

Za izgradnju jednog manastira u Australiji monasi nisu, zbog skupoće, mogli angažirati građevinske radnike pa su se sami prihvatili posla kojemu i nisu bili najvičniji.
Jedan od njih, sa krajnjom se predanošću posvetio zidanju. I bio je poprilično uspješan i zadovoljan svojim postignućem. Sve dok nije ugledao dvije cigle koje su narušavale ravninu jednog zida. Užasnuo se jer je bilo prekasno za ispravljenja učinjenog.
Grizao se i napokon zamolio predstojnika samostana da sruši taj cijeli zid i izgradi ga ponovno. Predstojnik nije htio čuti za rušenje jer je po njemu zid bio sasvim u redu takav kakav je. ‘Sasvim u redu’ nije bilo dovoljno dobro za predanog monaha. Nastavio je raditi sa još većom predanošću i uskoro je manastir bio završen. Osjećao je stid zbog nesavršenog spomenutog zida i njegove krivo postavljene dvije cigle.
Kad god bi netko posjetio manastir, monah bi sa posjetiteljem zaobilazio taj zid u velikom luku. Jednom je jedan od gostiju manastira, tijekom šetnje, prošao pored zida i rekao: “Lijep zid. Zanimljiv.“ Monah koji je taj zid zidao začudio se toj primjedbi i upitao: “Zar ne vidite ove dvije krivo postavljene cigle?“.
„Naravno da ih vidim, a vidim i drugih tisuću savšeno uzidanih.“ – odgovorio je posjetitelj.
Ovaj je odgovor upalio lampicu u monahovoj glavi. Uvidio je svoju usmjerenost na dvije cigle i nemogućnost da zid vidi u cjelini, da vidi koliko je toga dobro napravio.
U svojoj zabrinutosti oko dvije loše postavljene cigle, propustio je vidjeti 998 savšeno postavljenih cigli i to od ruku čovjeka koji nije imao prethodnog iskustva u toj vrsti posla. Osim toga, iskustvo sa te dvije cigle potaklo ga je da još više pazi i da ostatak zida dovrši na svoje zadovoljstvo.


I pitanje- da li želimo cijeli život gledati dvije krive cigle? Ili ćemo okrenuti glavu i vidjeti ljepotu svih ostalih?