Zašto bolest? 

Kad sam slomila lakat i ležala u krevetu mogla sam izabrati da mi je ta situacija užasna i negativna, jer je bila izrazito fizički BOLNA. Štoviše, srela sam u bolnici masu ljudi koji su dolazili sa slomljenim rukama ili nogama na pregled a bili su potpuno van sebe. Kukali su i jadikovali u stilu- jadna ja, vidi kako mi je teško, uvijek se meni nešto dogodi. Ili su se samo prepustili sudbini i u tišini trpjeli bol, ali na licu im se mogla pročitati muka.
Ali, s obzirom na sve što sam OSVIJESTILA u toj situaciji, na sva moja UVJERENJA koja su u tim trenucima VRIŠTALA tako glasno da ih ne možeš ne čuti- a od te silne buke jednostavno ne možeš više ignorirati da nešto moraš mijenjati. Sebe. Na bolje. Da, mogla sam se i ljutiti, ali što bih s time dobila? Samo bih poslala puno, puno misli i osjećaja da sam jadna i da mi je teško i sigurna sam da bi mi u život sitglo bezbroj situacija koje bi to i potvrdile.
Ali što kada ti je dijete bolesno?
Moj sin je jednu nedjelju prije dvije godine trčao oko kuće, natjeravao se da sestrama, bezbrižno se igrao. Djelovao je malo iscrpljeno ali ništa nije davalo signale da se nešto teško dešava. Tu nedjelju u noći- on završava na hitnoj sa jako ubrzanim disanjem. U bolnici mi govore- povišen mu je šećer u krvi. S obzirom da nisam do tada bila upoznata sa dijabetesom tipa 1- ja sam samo ponavljala- ok, povišen mu je šećer-ali što mu je???  A oni meni tada govore- da moje dijete ima dijebetes tipa 1 i da je u teškoj dijabetičkoj ketoacidozi i da mu ne mogu pomoći. Da moraju sa kolima hitne ravno u splitsku bolnicu na intenzivnu njegu- ako dođe živ....I tako moj Siniša i ja jurimo za kolima hitne pomoći u splitsku bolnicu- potpuno izvan sebe od straha, od osjećaja nemoći, od osjećaja krivnje. Nisam sigurna niti kako smo uspjeli doći do bolnice. To su mi bila dva najteža dana u životu. Ponedjeljak i utorak u splitskoj bolnici, moje dijete leži u komi na intenzivnoj, prikopčan na sve moguće aparate sa ogromnom mogućnosti da mu svi organi otkažu, jedan po jedan... I tako  sjedim pred vratima intenzivne, a misli mi vrište. Toliko bolno da imam potrebu nanijeti si fizičku bol da umanjim onu emocionalnu. U srijedu u jutro doktor nam javlja da se probudio iz kome, da je stanje stabilno i stavlja ga na odjel. I govori nam da imamo novog životnog suputnika zvanog inzulin. Vjerujte mi, u tim trenucima nisam mislila- zašto se moje dijete mora bosti sa iglom toliko puta dnevno! Ne, u tim trenucima sam tražila tko je bio taj koji je pronašao inzulin i bila mu duboko, iskreno zahvalna. Zatim smo se vratili u zadarsku bolnicu, odradili edukaciju kojom vas uče da se dijete, u stvari, liječi samo. Prvih par mjeseci je bilo teško. Svako pikanje je i meni bilo pikanje ravno kroz srce. 
Ali, onda sam si postavila pitanje, zar je moguće da dijabetes tipa 1 nema smisla? Rekli su da nitko nikada nije ozdravio od dijabetesa tipa 1. Zar je moguće da težak trenutak u životu neće rezultirati dugotrajnom stabilnosti i srećom i olakšanjem? Zar zaista mislimo da je Bog osvetoljubiv i da je u stanju kazniti dijete???
I tada shvatim- kroz cijeli dan moje dijete MORA obraćati pažnju na to kako se OSJEĆA! Zamislite to!!! Ako je ljut- šećer mu raste. ODMAH shvaća da  mora reagirati na svoju ljutnju i naći svoj unutarnji mir. Ako je neraspoložen- opet su mu šećeri loši i tada odmah traži RAZLOG, odnosno MISLI koje su ga dovele u neraspoloženje. Pri svakom STRESU- šećeri su loši. Odmah traži svoj unutarnji mir i, pazite sad ovo- kada je potpuno miran i sretan kroz dan- šećeri su stabilni. Naravno, to ne znači da će biti miran i sretan pa da neće više imati dijabetes tipa 1, već da je fantastični način kontrole dijabetesa tipa 1- kontrola naših misli!!! Ma zamisli...
Znači ono što sam ja učila godinama- obraćati pažnju kroz dan na to kako se osjećam i prema tom važnom kompasu kontrolirati svoje misli- moje dijete zna već sada. 
Ne znam da li ste upoznali ljude koji su se izliječili od raka ili neke druge teške bolesti- ali velika većina tih ljudi govori- ta bolest je nešto najbolje što mi se je dogodilo! Zašto? Zato jer ih je natjerala da se promijene, da preslože prioritete, da shvate da su većinu života proveli u stresu i jurnjavi i da ne znaju što je to živjeti ljubav, da su se previše davali i dokazivali ljudima oko sebe a sebe potpuno zapostavljali, da im je bilo važnije sve samo ne oni sami sebi, da su se osjećali krivima.... Do trenutka dijagnoze. Automatski palimo onaj blaženi kompas koji se zove osjećaj- i pratimo svoja stanja i svoje misli i vrlo, vrlo, vrlo smo izbirljivi po pitanju toga što ćemo pustiti u svoj život. Shvatli smo da je dragocjen!
Naravno da imamo pravo biti ljuti i bijesni i nezadovoljni i tako iz dana u dan, iz situacije u situaciju. ali, opet Vas pitam- što nam to DOBROG donosi u život? 
Osobno smatram da onaj TRENUTAK kada se osjećamo loše je dobar za nas. Taj TRENUTAK nam govori da imamo neka UVJERENJA koja nam ne služe, koja nas ne vode nikamo nego u još više ljutnje, razočaranja, nesigurnosti.I sve je odlično ako taj trenutak zaista ostaje trenutak. Na žalost, u većini situacija mi taj TRENUTAK pretvorimo u dane, pa u mjesece pa u godine...I tako prođe 10, 20 godina a mi se i dalje ljutimo na roditelje, na svekrvu, na svekra, na dijete koje ne želi razmišljati kao mi, na vladu koja je grozna, na administraciju, na poreze...ma nema tu kraja. Ali, da li Vam je ikada palo na pamet da im oprostite? Na radi njih, već radi sebe! Radi svog vlastitog mira.Da našim životom ne upravljaju okolnosti koje ne možemo kontrolirati, već one okolnosti koje mi kontroliramo. Jer tada imamo puno pravo ući u jedan divan dan, dan prepun novih mogućnosti, novih znanja, novih spoznaja. Dan u kojemu mi odlučujemo što ćemo pustiti da bude dio našeg života a što nećemo. Dan u kojem shvaćamo da onaj kolega ili kolegica na poslu koji Vas stalno ogovara- nema veze s Vašim životm. On priča O SEBI! Kao što ne možeš iz naranče istisnuti sok od šljive - tako isto ne možeš iz čovjeka koji je prepun ljutnje i nesigurnosti i straha i zavisti- istisnuti ljubav. Mi možemo dati samo ono što imamo! Ako u sebi imamo mir i razumijevanje i ljubav -to možemo i dati. Ako u sebi nosimo ogorčenost, ljutnju, predrasude- jedino to možemo i dati.