Misli

 

Misli su pokretač našeg života. To smo prihavtitli kao činjenicu jer nikad nitko o tome s nama nije razgovarao. Nije bilo predmeta u školi koji bi nas učio isključivo o našim mislima, što su naše misli, odakle dolaze i, ono najvažnije, da li možemo upravljati našim mislima. One jednostavno dođu a mi niti ne obraćamo pažnju odakle su došle ili s čim su povezane a pogotove ne s tim- tko je taj koji mi šalje ovu miso? Ponekad, kad su misli stvarno, stvarno loše, imamo potrebu mahnuti rukom i reći, ma ne- nema ovo veze sa mnom. Ali na žalost- to su u većini slučajeva rijetke situacije.

 A zamislite ovu situaciju:

 Nalazite se na sastanku u uredu, oko Vas sjede kolege i kolegice. Vodi se burna rasprava oko neke teme. Vi shvatite da imate odličnu ideju koja bi mogla pomoći- ideja je sjajna i mogla bi funkcionirati. Ali oklijevate...shvaćate da ako kažete na glas svoju ideju-SVI ĆE VAS GLEDATI! Svi će slušati što pričate, bit ćete odgovorni za sve što se dogodi ako ideja bude prihvaćena, a možda je neće prihvatiti, možda će se svi smijati, možda čak kažu ili pomisle da ste glupi ili da nemate pojma... U tom trenutku naš dragi EGO reagira. Ego odmah kaže:"Što se događa? Očito je neka strašna, po život opasna situacija! Jutros, kada smo prali zube- nije bilo takvog oklijevanja. A kada smo obuvali cipele- nije bilo takvog oklijevanja! Kada smo doručkovali i pili kavu- nije bilo takvog oklijevanja. Sigurno je nešto opasno! Moramo preživjeti!!! Bježi!!!"

I tada reagira naš mozak i šalje valove adrenalina po tijelu jer- mozak ne vidi što se događa- on reagira na našu vibraciju oklijevanja i straha. Reagira na naše UVJERENJE da nismo dovoljno vrijedni i dobri da bismo javno rekli svoje mišljenje. U trenutku Vam je porastao tlak, srce tuče kao ludo, dlanovi se znoje....I nije Vam jasno što se događa- zašto se dlanovi znoje, zašto srce tuče- pa niste čak ništa niti rekli. Da, ali mozak to ne vidi tako. 

Ego je osjetio oklijevanje, shvatio je da Vi vjerujete da ste u opasnosti i radi ono za što je prvobitno namjenjen. U počecima čovječanstva, prije civilizacije, čovjek je živio u prirodi. I svako misao opasnosti se svodila na: "Ide vuk, ili medvjed, ili lav-BJEŽI!" I tu je uloga ega fantastična! Odmah aktivira mozak, adrenalin juri žilama i trčimo brže od pume. Ali u doba današnje civilizacije, kad ne živimo u strahu od divljih životinja uloga ega bi se još odavno promijenila- da smo ga svjesni. Pa kako onda riješiti situaciju u uredu? Vrlo jednostavno. 

Pitajte se- što je najgore što se može dogoditi ako kažete svoje mišljenje?  Ili- što je najgore što se može dogoditi ako Vam se netko smije? Apsolutno ništa. Jer opasnost ne postoji. Jer na tom istom sastanku svi do jednog prisutnog misle o sebi a ne o Vama. Dok Vi razmišljate - kako ću ja ovo ili ono, ili- sada ću ja reći ovo ili ono, ili- ja o tome mislim ovo ili ono- tako isto i oni svi od reda misle o sebi i o onome što oni žele reći a ne o Vama. Opasnost postoji SAMO U NAŠIM MISLIMA!

Davno sam pročitala jednu kratku priču o sjeni;

   Pun mjesec obasjava most na kojem netko stoji i baca sjenu prema jezeru. Majka koja je prolazila pored jezera ugleda sjenu i pomisli:"To je moje dijete koje se vratilo kući i maše mi!", zaljubljeni mladić pomisli:"To je zaljubljeni par koji se ljubi!", lopov pomisli:"To netko nekome otima novčanik!", agresivan i ljutit čovjek pomisli:"To netko nekoga dobro tuče a mislim da ima i nož u ruci!"

Bit priče je da svako od nas ima svoju vlastitu percepciju stvarnosti i mi na nju ne možemo utjecati Jedino na što možemo utjecati su NAŠE misli. Ostali će misliti onako kako žele bez obira na to što mi kažemo ili napravimo. Na nama je jedino da se usmjerimo na našu stvarnost i da shvatimo da smo samim svojim postojanjem fantastični! Čudo prirode! Imamo puno pravo osjećati se dobro i veselo i uživati u životu. 

Jedna osoba me je pitala- da li to znači da smijem sve što želim? DA! Da li to znači i da smijem nekoga tući, maltretirati i iskorištavati? NE! U trenutku kad imamo potrebu nekog manipulirati i maltretirati- više nismo u svojem miru! Već u njegovom nemiru! Tu se u punom odjeku pokazuje naša potreba za kontrolom situacije a potrebu za kontrolom imamo u trenucima kad OSJEĆAMO i IMAMO UVJERENJE da nismo sigurni, kad nemamo samopouzdanje i znamo da će nas svi napustiti, kad znamo da su svi oko nas neprijatelji i jedini način da preživimo je u borbi da svi misle i rade onako kako mi želimo. Potreba za kontrolom je uvijek na niskim vibracijama nesigurnosti.

  U stvari- život zaista možemo usporediti vožnjom u čamcu po rijeci- ako veslaš nizvodno uživat ćeš. Vidjet ćeš predivnu prirodu, zabavit ćeš se sa ostalom ekipom iz čamca i pustit ćeš rijeci da te nosi. Ali mi smo svi naučili veslati uz rijeku- mučimo se iz zamaha u zamah, znojimo se, nemamo više snage... ovi iz čamca koji ide niz rijeku nam dovikuju:"Okreni čamac nizvodno, bit će ti lakše!". Ali ne- mi osjećamo svoju vrijednost jer teško veslamo a i sigurni smo da će netko reći - a vidi njega kako vrijedno vesla....samo, pitanje je koliko daleko možeš stići....