Kontrola

Nitko od nas ne voli biti kontroliran. Svi do jednoga želimo biti slobodni. Slobodni da se izrazimo i da živimo. I nitko neće priznati- ja kontroliram ljude oko sebe. Ja kontroliram svoju djecu. Ili svoju obitelj.
Što je uopće kontrola? Kontrolirati malo dijete kad prelazi cestu- pa naravno da to ima smisla. Ali gdje je granica kada dozvoljavamo djetetu da samo prijeđe preko ceste? Ako ne prepustimo onu lopticu odgovornosti tamo gdje ona treba biti- nigdje. Nema granica. U stanju smo svom djetetu od 30 godina koje već ima vlastitu djecu- objašnjavati kako da prijeđe preko ceste. I biti u istom strahu u kojem smo bili -kad je imalo 5 godina.  Zašto? Što se dešava? Kako mogu ZNATI da je vrijeme da moje dijete bude samostalno?
Vrlo je lako- kako dijete raste- tako mu dajemo sve više POVJERENJA da ono može samo- prvo se nahraniti, pa obuti cipele, pa obući se,pa oprati se, pa prijeći preko ceste... Malo po malo. U početku oni sve to čine nezgrapno i nedovoljno- ali - hvalimo ih.  Na taj način dijete stječe više samopouzdanja i postaje samostalno. I kako mu dajemo sve više povjerenja- tako prepuštamo sa sebe onaj dio odgovornosti koju smo sa punim poštenjem i ljubavlju dali svom djetetu.

Ali- mi kontrolori- što radimo u tom procesu postupnog prebacivanja odgovornosti i davanja važnosti svom djetetu? Ne dajemo povjerenje. U stanju smo za sve što dijete napravi reći- to jednostavno NIJE DOVOLJNO DOBRO. Pa ću zato ja paziti.
Što u tome darujemo svojoj djeci? Nesigurnost, nepovjerenje u sebe, anksioznost...koju će nositi u sebi godinama- ako ne i čitav život i onda će sve to prebaciti na svoju djecu.
To ne radimo zbog djece. To radimo zbog SEBE. Jer mi moramo biti savršeni. Mi se moramo DOKAZATI. Mi se osjećamo VAŽNIMA i POTREBNIMA ako je netko OVISAN o nama.
A ono najteže od svega je- sve to lijepo zapakiramo u predivan omot ZABRINUTOSTI i roditeljske LJUBAVI.  Jer to sve radimo iz ljubavi. Jer to je za njihovo dobro. Ja ću reći u koju školu će ići moje dijete- to je za njegovo dobro. Ja ću odrediti s kim će se družiti- to je za njegovo dobro. Iz silne ljubavi neću prihvatiti da se moje dijete ženi ili udaje za nekog tko meni ne odgovara. Pa će se on ili ona opametiti i vratiti kući. Jer ih puuuno volimo.
Kontrola, kontrola, kontrola...
Istovremeno djeci šaljemo energiju da nisu dovoljno dobra. Njihova vrijednost njima samima postaje upitna. Ne moramo im to reći- oni to OSJEĆAJU. I prihvaćaju kao vlastito uvjerenje.
A što je sa adolescentima? Vjerujmo im. Vjerujmo im. Vjerujmo im. Sjetite se zakona privlačenja. Ako osjećamo nepovjerenje i strah- dobit ćemo kroz život situacije u kojima ćemo iskusiti i jedno i drugo. A što ako su bezobrazni prema nama? Postavite granicu i- vjerujte i dalje. Pružimo im bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav. BEZUVJETNU LJUBAV. I u svakom trenutku skrenite misli na to da je Vaše dijete divno i savršeno i pametno i da će iz životnog iskustva koje trenutno prolazi- izvući ono najbolje. I hoće. Ako vjerujemo.

Ali kontrolori ne staju "samo" u obitelji. Oni to nose i na posao i u svaki odnos koji imaju. Žele nam najbolje pa će nam iz ljubavi reći da nismo dovoljno dobri. Žele nam najbolje pa iz ljubavi i zabrinutosti kažu da smo mi krivi što oni nisu sretni i zadovoljni. Pa kako pobogu mi možemo biti krivi za ono što netko drugi osjeća? Kako netko može biti kriv za ono što ja osjećam? Baš nikako. Ja biram kako ću se osjećati u svakoj situaciji. Onaj trenutak kad dozvolim da me nečije riječi i djela dovedu u stanje srama ili tuge ili ljutnje- dala sam mu snagu. Dala sam mu svoj fokus i svoju energiju i sve što ja jesam. I sada zajedno činimo-  dvoje nezadovoljnih ljudi. Pa gdje je tu cilj? Što možemo dobiti s tim?

Znam što je kontrola iz vlastitog iskustva. Jesam, i ja sam kontrolirala. I uvjeravala svoje dijete što je za nju najbolje. I dozvolila da me nečije riječi i postupci izbace iz ravnoteže. I razmišljala danima u ljutnji o tome. I dala fokus svojoj nemoći.  Što sam time dobila? Agoniju. Prošli su mi dani u teškim mislima i negativi. Dani u kojima nisam napravila ništa smisleno  jer me je izjedala nepravda. I u tim trenucima nisam vidjela širu sliku. Nisam je niti mogla vidjeti...  Drama mi je bila važna da se ja osjećam vrijedno. A mogla sam udahnuti i izdahnuti i prekinuti tu nit teških misli.  Mogla sam maknuti fokus. Mogla sam meditirati. Mogla sam otići u šetnju po prirodi.

Ako netko nije napravio nešto što ja smatram da je trebao- da li trebam raditi dramu od toga? Kako će mi to pomoći? Nikako. Ono što mogu- u miru i bez ljutnje reći što mislim ako mi je cilj popraviti situaciju. Pa na taj miran način - ne vezati se za situaciju- riješiti izazov sa punim poštenjem i obzirom i u skladu sa sobom i sa slobodnom voljom svih oko mene - i vjerovati da će se situacija riješiti. Bez drame. Ali ne- ja sam u tim trenucima vikala i mucala od ljutnje i doživjela cijelu situaciju vrlo osobno. Kao da se cijeli svemir urotio protiv mene. Srećom, osoba koja je na kraju riješila tu konkretnu situaciju je bila na puno višoj vibraciji od mene. I vidjela širu sliku. I mirnim putem je riješila jer je shvaćala da to nije osobno. Ali- da sam znala napraviti bolje u tim trenucima- napravila bih bolje.
Shvatila sam da svaki put kada sam htjela kontrolirati situaciju - bila sam u strahu. A ne kaže se uzalud "U strahu su velike oči". I već unaprijed su moje misli projektirale najgore moguće situacije koje bi se mogle dogoditi. A najbolji način da se riješimo straha je - suočiti se s njim. Priznati da ga imamo. Imamo misli koje nas vuku na dno one emocionalne ljestvice.
Jedan dan sam shvatila da me netko ogovara i uhvatila sam svoje misli u kojima osuđujem jer me netko osuđuje a moje misli i emocije su divljale i divljale. Sjela sam meditirati i rekla svom dragom egu koji se tako trudi da me zaštiti- sad pucaj! Reci ono najgore što se može dogoditi. I onda krenu misli sve gore i gore i gore i gore... na kraju su mi te iste misli koje su mi probudile povrijeđenost - postale istinski smiješne. Jer od ogovaranja su došle na - i onda ćeš sigurno umrijeti...eto što rade naše misli. Doslovno od muhe- slona.
Kakve veze sa našim životom ima onaj što priča o nama? Da li možemo kontrolirati što će netko reći ili misliti o nama? Ne. Jer on priča o sebi. Kad mi nekoga ogovaramo- pričamo o sebi. O načinu na koji MI vidimo svijet.
Da li želim svojoj djeci sa svojom kotrolom "pomagati" u životu? Ne. Jer želim da budu slobodna. I svi ostali oko mene. Jer shvaćam da želim oko sebe ljude koji su slobodni i koji su se spremni izraziti bez onoga- što će selo reći. Želim  oko sebe ljude koji nisu vezani i nemaju potrebu kontrolirati. Ne razumijemo što kontrola koju namećemo radi ljudima koji su nesigurni.

Neki dan sam se sjetila priče o cirkuskom slonu. Taj slon, ogroman i snažan, nakon predstave ostane vezan konopcem za mali kolac zaboden u u zemlju. Zašto ne bježi? Što ga drži vezanog za taj mali kolac? "Cirkuski slon ne bježi zato jer je za sličan kolac bio vezan od kada je bio jako malen". Zamislite koliko se on u početku borio i borio i na kraju- odustao. Ostalo mu je sjećanje da njegovu nemoć. I nikada više nije niti pokušavao iskusiti svoju snagu.... Tako i mi hodamo po svijetu vezani za svoj kolac i mislimo da moramo vezati sve oko sebe. Jer tako su i naši roditelji radili. I njihovi roditelji. I roditelji njihovih roditelja....