Loši dani

 

Svatko od nas ima "loše dane". Dane u kojima smo van sebe. I nemirni bez nekog očiglednog razloga. Ne znamo što se događa niti zašto.
I ako ste na putu osvještavanja svojih misli i svog života- takvi dani Vam se čine neprihvatljivima. Ali oni to nisu.
Oni su tu kao putokaz. Učenje. Učenje PRIHVAĆANJA. Prihvaćam svoj loš trenutak u potpunosti i svjesno. I svjesna sam da sam ga JA stvorila. Ja sam sebi priuštila dan da sam loše. I zahvalna  sam zbog toga. Neću se kriviti. Samo ću ga prihvatiti. Jer imam potpuno pravo biti loše.
U danima kad smo loše šaljemo svojoj duši i svemiru želju za boljim.
A istovremeno smo svjesni ovog fizičkog svijeta u kojem živmo i drame koja nas okružuje i možemo se čak i igrati sa tom svijesti- do kojeg stupnja "nisam dobro" ću doći dok napokon ne odlučim nešto promijeniti, pomoći sama sebi- da budem dobro?  Kroz meditaciju. Šetnju prirodom. Svjesnim disanjem. Ili bilo kojom drugom tehnikom.

A ako smo svjesni "problema" zbog kojeg smo u "lošim danima" - ako smo svjesni da imamo emocionalno loše razdoblje u životu a ništa ne poduzimamo, mi u stvari toliko duboko treniramo vibraciju problema da smo u nemogućnosti doći do rješenja. A nemoguće je naći riješenje problema ako smo stalno na vibraciji problema.

Ok, svjesna sam problema. Znači- ili ću ga riješiti ili prihvatiti. Trećeg nema. A što ako ne mogu niti jedno niti drugo? Da li sam osuđena da stalno budem loše? O- da! I to je ono što većina ljudi i radi. Ne vide rješenje, smatraju da rješenje ne postoji a situaciju ne žele prihvatiti. I ostanu u nezadovoljstvu mjesecima. Ili godinama.

Baš sam proživjela jedno "loše" razdoblje. Par dana u kojima nisam bila dobro. Imala sam "razlog". Tu riječ stavljam u navodnike jer je ona samo izgovor. Jer u situaciji koju sam proživjela kao tešku- mogla sam vidjeti širu sliku. Nisam bila spremna na to. Bilo mi je lakše ljutiti se i vagati da li želim "pravdu" ili "nepravdu". Ali što je pravda i što je nepravda?

Ako poznam nekoga tko radi teške stvari i daje ljudima oko sebe teška iskustva - da li je pametno upetljati se i reći nešto? Da li Vam se ikada dogodilo da ste dali savjet tamo gdje ga od Vas nitko nije tražio ili se upetljali u situaciju koja nema veze s Vama i na kraju ste baš Vi ispali "krivi"? Da li znate zašto je to tako? Zato jer ste se upetljali u tuđe iskustvo. U nečije učenje koje je taj netko odlučio naučiti. I ako ga štitite dajete više signala- da si on sam nije u stanju pomoći, da nemate vjere u njega, da je svijet nepravedan. Tko smo mi da bismo sprečavali tuđa iskustva i tuđa učenja? Zašto mislimo da za nekoga nije dobro da ga netko "prevari"? Možda će mu baš to biti ona odskočna daska zbog koje će se probuditi. Razlog koji će ga natjerati da se osvijesti i da prestane živjeti kao robot podložan svim mogućim vanjskim utjecajima. Dopustimo im da nauče. S ljubavlju. Možemo im slati lijepe misli i lijepu energiju. I vjerovati u mudrost njegove duše koja ga uvijek vodi. Kao i mi- i taj netko ima svoje vodstvo i može ga slušati. 

To se najviše očituje sa nama dragim ljudima- djecom, rodbinom, bliskim prijateljima. Čak smo u stanju ljutiti se na njih, i osuđivati ih jer "srljaju" u nešto što mi smatramo glupim, ili se druže s osobom koja ih manipulira i vara. Pa kako ne vide ono što mi vidimo?

Vrlo lako. Oni su na putu svog učenja. Na najboljem putu za njih. I sa svojim strahom im jedino možemo odmoći- nikako pomoći. 

A ako nas traže pomoć? To je sasvim druga priča.Naravno da je divno pomoći tamo gdje je pomoć dobrodošla. Ako ništa drugo- savjetom. Ili jednostavno- drugačijim pogledom na istu situaciju.

Emocionalna skala-  dr. David Hawkins

 

Redni broj / stanje svijesti  / frekvencija / način na koji gledamo život
 
      Pozitivna stanja svijesti:
 1.  PROSVJETLJENJE  / 700-1000 / čista svijest, neopisivo
 2.  MIR  / 600 /  osjećamo blaženstvo i znamo da je sve savršeno
 3.  RADOST  / 540 / osjećamo spokoj, vidimo da je svijet cjelovit
 4.  LJUBAV / 500 /  osjećamo poštovanje i vrijednost sebe i svega oko sebe
 5.  RAZUMIJEVANJE / 400 /   vidimo smisao kroz teoriju, razumijemo
 6.  PRIHVAĆANJE  / 350 /  možemo u miru oprostiti, živimo u harmoniji
 7. VOLJNOST, SPREMNOST / 310 /  osjećamo optimizam i nadu
 8. NEUTRALNOST  / 250 /  ne uznemiravaju nas različitosti mišljenja
 9. HRABROST  / 200 / možemo i hoćemo, pokrećemo se prema ciljevima
      Negativna stanja svijesti:
10. PONOS  / 175 / preziremo sve oko sebe, život je zahtjevan
11. LJUTNJA  / 150 / mrzimo sve oko sebe jer skoro svi su neprijatelji
12. ŽELJA  / 125 / ne mogu biti sretan bez onog što želim, razočaran sam jer nešto nemam
13. STRAH  / 100 /  život je prepun prepreka i treba biti iznimno oprezan
14. TUGA  / 75 /  žaljenje, sve je tragično
15. APATIJA  / 50 /  živimo u očaju i život je bez nade, ništa nema smisla.
16. KRIVNJA  / 30 /  sami osjećamo krivnju i krivimo i sve oko sebe. Jer svijet je zao.
17.  SRAM  /  20  /  osjećamo se poniženo, život je jadan i bijedan

Evo te emocionalne skale o kojoj toliko volim pričati i koju sam često spominjala u prošlim postovima. Više o njoj ćete doznati i u knjizi dr Hawkinsa "Power vs force" i u knjizi Abraham Hicks "Traži i bit će ti dano". Malo se razlikuju jedna od druge ali u suštini predstavljaju isto. Ili pogledajte predavanje Srđana Roje "Manifestiranje obilja" u kojem je predivno i detaljno opisao svako od ovih stanja.
A ukratko- kao što vidite u ljestvici-  naša stanja svijesti su poredana po frekvencijama.

20 je najniža i čini ju SRAM i ja bih iz osobnog iskustva dodala- depresija. Načini na koji gledamo na svijet u tim trenucima su teški i čini nam se da ništa nema smisla. Svi smo mi osjetili trenutak srama u životu i dokle god taj trenutak traje kratko- u redu je. Proći će. Oprostit ćemo sebi i izbaciti to iz sebe.Nešto smo naučili iz tog iskustva i sigurno nećemo namjerno ponavljati isto iskustvo. Problem je kad živimo u sramu. "Ja sam jadan i bijedan i ne postoji ništa što bi me veselilo. Moj život je besmislen." Izgubili smo volju za životom.

30- KRIVNJA - je nešto malo viša vibracija a sad smo u stanju svijesti u kojem krivimo i sebe ali i sve oko sebe. Jer nama bi bilo puno lakše da smo se rodili u nekoj drugoj obitelji, ili da imamo drugi posao. Ili da imamo boljeg partnera. Ili da nas onaj tamo ne ogovara i da nas pusti na miru. Da je vlada bolja. Da se država i institucije više potrude da nas zaštite. Doslovno smatramo da su svi oko nas krivi za naša iskustva. I da smo i mi krivi i to jedino i zaslužujemo. Dokle god krivimo druge- krivimo i sebe.

50- APATIJA- stanje bez volje, potištenost.U trenucima apatije nam je teško shvatiti da smo u apatiji. Shvatimo to kroz način na koji gledamo na život. Ako ga vidimo bez nade- znamo da smo na frekvenciji apatije. Ove vibracije apatije, krivnje i srama su same po sebi teške jer mislimo da ih zaslužujemo.

75  TUGA- potpuno je prirodno biti u stanju tuge ako izgubimo blisku osobu. Bitno je biti svjestan da smo na toj vibraciji pa je puno lakše otići na višu vibraciju. Ali mi većinom u tim trenucima "padamo" prema nižem dijelu ove ljestvice. Kroz tugu smo u stanju ući opet u očaj pa se spustimo još više na vibraciju krivnje. Ali ako svjesno prolazimo tugu- znat ćemo da si možemo pomoći. Pustite suze. Dopustite da to to izađe iz Vas. Jer to je samo proces.
Ili , jednostavno si pustite Beethovenovu sedmu simfoniju, drugi stavak, prve tri minute- pola sata. Naći ćete na ovom linku:
https://www.youtube.com/watch?v=9AjFN4uD3h4
i vjerujte mi- zaista predivno funkcionira. Samo se opustite i SVE izlazi van.

100- STRAH- strah je stanje sa emocijama koje s lakoćom možemo prepoznati. S lakoćom ga se možemo i riješiti. Ovdje ne govorimo o trenutnom strahu- čujete nenadanu buku pa Vas prestraši, a odmah zatim spoznate da je nekome pala čaša i razbila se i da je sve u redu.
Ne- ovdje govorim o strahu u kojem ŽIVIMO! Ovdje Vam od srca želim da osvijestite da to što se Vi osobno želite riješiti svog straha ne znači da će to željeti i Vaša okolina. Jer kad smo na vibaciji straha podložni smo ne izražavati svoj stav i svoju osobnost. 
Svaka diktatura vlada narodom kroz strah. Postoji i puno firmi koje su preuzele frekvenciju straha. Pa se svi boje da će izgubiti radno mjesto. Slušala sam na radiju gospođu koja je živjela u strahu od otkaza. Svakodnevno je iznova i iznova proživljavla iste teške emocije. Nakon godine dana strahovanja je napokon i dobila otkaz. I žena se preporodila. Jer je napokon sve bilo gotovo. Odahnula je i našla bez problema drugi posao.
Kad u nekom kolektivu ili grupi ili uredu vlada atmosfera straha to ćemo lako uočiti - svi su zatvoreni, govor tijela je zatvoren, skupljen, puni su tajni. Ako ne vlada atmosfera straha opet ćete vidjeti po govoru tijela. Svi su otvoreni, dlanovi su okrenuti prema van, ramena su ispravljena i tijelo nije skupljeno. Lako se izražavaju i razgovaraju otvoreno.
S lakoćom možete prepoznati i da li ste Vi osobno u stanju straha. Kroz svjesnost da se ne usuđujemo izraziti.

125- ŽELJA- ovo stanje je zanimljivo jer se većina nas zaplete upravo ovdje. Mislimo da što je želja jača - prije ćemo privući u život cilj želje. Ali ne- što je želja jača glasnije govorimo da nešto nemamo, da nam nešto nedostaje i privučemo u život iskustva koja to sve više i više dokazuju.
A kada nešto i ostvarimo- nije nam dovoljno. Trebamo još više, pa još više..I tako ostajemo u osjećaju pohlepe a da ga većinom nismo niti svjesni. A svaki put kad nešto ne dobijemo osjećamo se razočarano. Pa privlačimo još više iskustava u kojima se razočaramo. Prirodno je zaželjeti jer želja kreira. A odmah iza toga- otpustite. Znajte da će svemir u svojoj mudrosti dati u Vaš život ono što Vam treba.

150- LJUTNJA, BIJES- mrzimo sve oko sebe jer su skoro svi neprijatelji. Ako nisu- bit će. Sigurno. Cijeli svijet je neprijateljski. Kad naletite na osobu koja je u stanju ljutnje- pomozite joj tako da ne nahranite njen bijes. Shvatite da njezina ljutnja nema veze s Vama. Pa nećete uletjeti  u njezinu dramu. Njoj je cijeli svijet neprijatelj. Zato jer nikako ne može zadovoljiti svoje ŽELJE. Probajte ju vidjeti sa ljubavlju i razumijevanjem. Jer nije joj lako.

175- PONOS- ponosni smo na sebe. Vidimo da napredujemo. Ali svi ostali su glupi. Jer su lijeni. I nisu vrjedni. Jer mogli bi imati sve što ja imam, i mogli bi raditi ovako dobro kako ja radim samo da nisu takve ljenčine.
Srđan Roje to lijepo objašnjava: "Problem s ponosom je njegova izrazita nestabilnost. Jer svaka samovažnost vodi u samoprezir. Jer, ako sam ja tako velika faca-kako to da mi nije uspjelo to i to i to....? Ponos je nešto viša vibracija jer pokazujemo spremnost da nešto napravimo, da se potrudimo, bez obzira što je to iz negativnih uvjerenja. Kad- tad Vam nešto ne uspije i onda tresnete- u sram".

200- HRABROST-  u stanju hrabrosti smo spremni suočiti se sa svim svojim nižim vibracijama. U stanju smo sami sebi reći- mogu se riješiti tog straha koji mi je javlja kad idem na posao. Mogu naći bolje. Mogu ostvariti bolje.

250- NEUTRALNOST- sad smo već puno mirniji. Došli smo do visokih vibracija i one nas same vode dalje.Sve je puno lakše. U stanju smo prihvatiti tuđe mišljenje bez ljutnje i ponosa. Shvaćamo da je osoba koja razmišlja potpuno drugačije od nas- potpuno u pravu za sebe, ne nužno i za nas. Njihovo drugačije mišljenje nas ne obavezuje. Možemo vidjeti strah i bijes i tugu drugih osoba i razumijemo na kojem je stanju svijesti, pa nas samim time ne povuku njihove niske vibracije. Nemamo više u sebi "gumbiće" na koje smo prije reagirali. Sada više ne ragiramo- sada odgovaramo ako osjećamo da bi to bilo najbolje. Sada shvaćamo da samo mi možemo znati što je dobro za nas i da smo onaj drugi može znati što je dobro za njega.
Na ovom stanju svijesti razumijemo da je onaj strah koji osjećamo samo alat koji nam služi da se osvijestimo- alat koji nam govori da ne radimo ili ne mislimo ono što nam duša poručuje.
Ovdje kreće ona samoanaliza pomoću koje mičemo emocije niskih vibracija.

310- VOLJNOST- zračimo optimizmom, vidimo dobre strane situacija, spremni smo pokrenuti se, ono što nam se prije činilo strašno- sad radimo s lakoćom, puni smo nade.

350- PRIHVAĆANJE- u stanju smo čuti tuđe mišljenje ali i razmisliti o njemu i vidjeti i u tuđem mišljenju nešto dobro. U stanju smo naći harmoničan odnos sa životom. U miru smo i sami sa sobom i sa svijetom oko nas. Možemo u svakome oko sebe vidjeti svoje učitelje. Razumijemo da smo sve situacije i sve ljude oko sebe privukli svojom vibracijom da bi nas nešto naučile.

400- RAZUM- u teoriji nam je sve jasno. Možemo razumjeti bit. Razumijemo problem i gdje je on nastao i spremni smo ga rješiti. Sve radimo umom a razina znanja nam je velika- pa se većinom držimo definicija i formula i naravno- razuma. Tražimo što je akcija a što reakcija. Tražimo uzročno- posljedične veze. Ali tu još uvijek , baš zbog usmjerenosti na akcije i reakcije, smatramo da prvo mi moramo dobiti nešto da bi bili potpuni. A u stvari- prvo trebamo biti potpuni i onda SVE dolazi u život. Jer sve već postoji. Nemojte se izgubiti u NAČINIMA kako se nešto treba događati da bi došli do cilja. Taj korak odrađuje energija- mi samo trebamo doći na pravu vibraciju. Kroz naš fokus, misli i djela.

500- LJUBAV- ovdje vidimo potpuno širu sliku. Nismo samo u znanju i razumu, sad već osjećamo dobroćudnost svemira. Osjećamo da smo jedno sa svima. Osjećamo ljubav i prema sebi i prema onom čovjeku koji nas je prije najviše ljutio. Osjećamo, osjećamo. Ovdje dajemo srcu da nas vodi.  Znamo da smo sigurni. Osjećamo da smo u svakom trenutku na pravom mjestu. Osjećamo povezanost i vodstvo.

540- RADOST- osjećamo spokoj, možemo osjećati veselje i mir u svakom trenutku jer znamo da je svemir mudar. Isto kao  kod ljubavi- osjećamo povezanost i vodstvo.

600- MIR- osjećamo blaženstvo i osjećamo da smo jedno s kreacijom.

700+ - PROSVJETLJENJE- neizrecivo

Jako je bitno shvatiti da bilo gdje da se nalazimo po ovoj skali - mi kreiramo. I to vrlo moćno kreiramo svoj život.

A s obzirom da energja NIJE RAVNA LINIJA- energija se kreća- tako da je i amplituda svih ovih stanja svijesti u stalnoj kretnji. I onaj tko je potpuno prosvjetljen može osjetiti ponos. Samo što će taj ponos kod njega trajati kratko. Brzo će ga osvijestiti i vratiti se u prosvjetljenost. Tako da je stvar u brzini trajanja određenog stanja svijesti.

Ljudi vole reći - a onom tamo je lakše, on je na višoj vibraciji pa više može napraviti i promijeniti u životu. Jer ne razumiju. Da bilo gdje da se nalazite na skali emocija- vi kreirate. Moćno privlačite u život iskustva o kojima uporno mislite. "Daleko sam ja od onog tamo". Pa-ne. Nisi. Jednako privlačimo na bilo kojoj vibraciji. Jednako smo moćni. Jednako vrijedimo. Razlika je u tome ŠTO privlačimo. Koja iskustva dolaze u život. Čemu svjedočimo. 
Jer SVAKO od ovih stanja svijesti- samog sebe hrani. Kad smo u stanju straha- privlačimo sve više iskustava da proživljavamo strah.A samim time imamo sve više i više DOKAZA da trebamo biti u strahu. U stanju ljutnje- privlačimo iskustva ljutnje. U stanju razumijevanja- razumijevanje.

Ako smo u krivnji i osjećamo se krivima čak i za ono što nismo napravili- privlačimo iskustva koja nam dokazuju da smo krivi. Zato jer je to naš dominantni osjećaj. I stiže lavina još veće krivnje. I recite sami sebi kad vam u život stigne puno takvih situacija - to sam ja napravio ili napravila. To iskustvo sam JA dozvala. Kako savršeno kreiram!

Samopouzdanje  i kako ga se prisjetiti

 

Samopouzdanje nije nešto što trebamo naučiti. Njega se samo trebamo sjetiti. Jer rodimo se ispunjeni samopouzdanjem. 

Da li ste ikada vidjeli malu bebu, onako slatku i bucmastu kojoj se obratimo sa riječima - joj, kako si slatka i debeljuškasta- da se srami?  Ili ste možda vidjeli bebu koja uči hodati- da padne i da ne želi više hodati? Jer je izgubila samopozdanje? Ili bebu koja je jako gladna a ne želi plakati da nekome ne bi smetala?
Ne! Iz jednostavnog razloga- mala beba ZNA da će plačem dobiti ono što joj treba. Mala beba ZNA da joj pripada SVE  što joj treba. I ljubav, i hrana, i sigurnost i utjeha.

A onda krene silna roditeljska ljubav....pa učitelji i škola, rodbina i cijela okolina koja ima svoja uvjerenja koja mi od malih nogu prihvaćamo kao svoja. I malo po malo ZABORAVIMO da smo vrijedni.

U nekom trenutku u odrasloj dobi uočimo koliko nas manjak samopouzdanja koči u životu. Ne usudimo se tražiti bolji posao, bolju plaću, godišnji odmor, slobodan dan, dopuštamo da nas netko maltretira.... Živimo u granicama onog što nam je poznato. A to su obično kritike koje sami sebi govorimo. Bolne i teške rječi koje nam se čine NORMALNIMA iz jednog jedinog razloga- to nam je POZNATO.
Ja ne vrijedim. Ja nisam dovoljno dobar/ dobra. Meni ništa ne ide od ruke. Sve se baš meni dogodi. Kako sam to loše napravio/napravila. Ja to sigurno neću moći.......

A kako ego ne voli promjene i želi da se držimo poznatog- svaku našu nesigurnost još više pojača. Da nam se ne bi nešto još goreg dogodilo. I drži nas u zatvoru vlastitih misli. Mi smo i zidovi i vrata ali i ključ tog zatvora. "Budi tu gdje jesi- tu si siguran! Tu nam je sve poznato. Tu nema strašnih promjena. Samo šuti i čekaj da prođe."

U redu, to sada znamo, ali kako to promijeniti? S obzirom da ego voli poznato- dolazmo do zaključka da ono što je poznato učinimo nepoznatim a ono što nam je nepoznato učimo poznatim.

Jedan divan način za to sam naučila na tečaju "Puni krug" od Sanje Kralj. Naime- dala nam je papire i rekla da na njega napišemo sve lijepe misli i riječi koje upućujemo svom dobrom prijatelju. I riječi su samo tekle i tekle i tekle... Ma onaj papir NIJE bio dovoljno velik. A onda slijedi šok. Na drugi papir trebamo napisati riječi- LIJEPE riječi- O SEBI!  Prvu riječ još i uspijem. Pomalo i drugu. Za treću mi treba pomoć. Napišem i tu treću ali ju ne osjećam  kao istinitu. Napisati o sebi lijepe riječi- to nam je NEPOZNATO u životu. Jer mislimo da to rade samo egocentrični ljudi.

To mi je bio jedan veći šok u životu. Kad spoznate da ne možete napisati divne riječi za sebe a da zaista u njih i vjerujete.

Onda uzmite papirić ili mobitel ili bilo što i svaki dan si šaljite poruke. Sami sebi. Poruke pune lijepih rječi. Krenite sa "TI" - ti si divna...ti si vrijedna...ti si pametna...ti si najbolja...ti zaslužuješ najbolje...ti se ne moraš nikome dokazivati...a onda, kad to našem egu postane POZNATO- krenite sa JA - ja sam divna/divan,vrijedan,pametan...

Postoji i divna, kratka i slatka metoda poznate psihijatrice Marise Peer - "I am enough!"- što bi mogli prevesti kao "JA VRIJEDIM!"
Ona preporuča-  govorite si da ste vrijedni. Na sve strane pišite samo te dvije riječi. Ja vrijedim. Napišite te riječi na ogledalo da ih vidite svaki put kad se pogledate. Ja vrijedim. 

Jer Vi zaista i vrijedite. Da se možete samo na trenutak pogledati onako kako Vas gleda Vaša duša - bilo bi Vam dovoljno da napravite čuda. Gleda Vas sa čistom, neuvjetovanom ljubavlju.

 

Večernja i jutarnja zahvalnost

 

Ovo je korak na kojem najčešće padamo. Čim se probudimo dozvolimo si da nam se misli uskomešaju i budu u stanju iščekivanja kojekakvih događaja, odnosno ishoda. I tada sve kreće "nizbrdo". Naopako. Suprotno od onoga što želimo.

Da li mislite da nam je san priroda dala bez veze? Da li je spavanje tu s razlogom? S obzirom da priroda NIŠTA ne radi slučajno, sve IMA svoje razloge- pitajte se zašto moramo SPAVATI? Odmor- sam po sebi jednostavno nije dovoljan odgovor. Možemo se odmarati i tijekom dana i pomalo iza ručka- ali to NIJE DOVOLJNO. Isto tako ste sigurno iskusili kroz život situacije u kojima SPAVATE cijelu noć ali se ne odmorite. Probudite se u jutro umorni. Zašto?

A odgovor je vrlo jednostavan. Kao i sve vezano za prirodu. Priroda nam daje mogućnost da sutra sve možemo početi iznova. San je dio života u kojem NEMAMO OTPOR koji kreiramo kroz dan, kroz naše nepovezane i nesvjesne misli. A ako nemamo otpor- znači da smo jedno sa svojom dušom, da smo na visokoj vibraciji.

Kakvi su nam osjećaji prije nego utonemo u san- takvi su nam osjećaji i kad se u jutro probudimo. Kakva nam je vibracija prije nego zaspimo- sa takvom vibracjom se u jutro budimo.

Ako su nam misli prije spavanja - tu mislim doslovno na par minuta prije nego utonemo u san-  nepovezane, nervozne, u strahu, u brizi.... sa takvim mislima se u jutro budimo. A san koji smo odradili- nije nam donio odmor jer teške misli nose teške vibracije. A teške vibracije ne dopuštaju tijelu da prođe svih pet fazi sna koje su potrebne za odmor. Što znači da imamo i kroz san - borbu sa mislima.

Ali ako stavite pažnju na jutarnje buđenje primjetit ćete TRENUTAK nakon buđenja u kojem ste potpuno bez misli. Stanje mira koji nam je priroda u svojoj mudrosti dala. Taj dio buđenja traje svega par sekundi- a onda misli krenu. Nastavljaju gdje su stale jučer.

I baš zato je ona večernja i jutarnja ZAHVALNOST predivan i lagan način da si pomognemo u podizanju vibracije i povezanosti sa dušom.

Prije spavanja shvatite da u tom trenutku ništa više ne morate. I probajte biti zahvalni za sve što se dogodilo kroz dan. Ako to ne možete zbog kojekakvih uvjerenja u nepravde i teškoće- obratite se  nečemu oko čega NEMATE UVJERENJA.

Budite zahvalni svom krevetu jer je tako divan i udoban i jer tako lijepo pomaže tijelu da se odmori. Jastuku koji tako divno pridržava Vašu glavu. Stanu u kojem se nalazite ma kakav on bio. Tu je. Možda i nije Vaš- ali ovaj tren i ovu noć imate gdje spavati. Budite zahvalni za hranu koju ste pojeli taj dan, razgovore koje ste vodili, za odjeću koju ste nosili. Za vodu s kojom ste se oprali, za četkicu za zube s kojom ste oprali i očetkali svoje zube, za svaki dah koji ste udahnuli, za zrak jer imate što udahnuti.... Tu ćete ujedno primjetiti i gomilu stvari koje imamo a niti ne primjećujemo dok ne ostanemo bez njih. Struja, voda, perilica, grijanje, klima uređaj....

Nakon takvog ulaska u san- nema mogućnosti da se ne naspavate. Nema mogućnosti da se ne odmorite. Jer ste upravo otpustili sve napetosti koje su Vas pratile kroz dan u par rečenica zahvalnosti.

 A jutarnje buđenje? Bit je samo prije nego krene bujica misli o jučerašnjim događajima ili- ako već krenu- zaustavite ih, i započnite sa zahvalnošću. Mislila sam u početku da je to nemoguće jer se nisam u jutro mogla SJETITI ničega na čemu bih se zahvalila. Nisam se mogla sjetiti RIJEČI koje bih mislila ili izgovorila. Ali to je samo stvar NAVIKE.

Evo primjera jutarnje zahvalnosti za one kojima je teško sjetiti se RIJEČI koje bi mogli izgovoriti u jutro:
Hvala ti Bože za ovaj divan dan koji je ispred mene. Znam da je ovaj dan prepun novih mogućnosti i novih početaka. Ovaj dan je predivan i ovaj današnji dan ću provesti svjesno. Bit ću svjesna svojih osjećaja i u svakom trenutku ću se potruditi svjesno naći svoj mir i zahvalnost i radost. Danas ću si dopustiti više nego ikada prije vidjeti vodstvo. Danas ću si dopustiti prihvaćanje. Danas će mi sve u mojem svijetu odgovarati drugačije nego što je ikada da sada. Danas ću dopustiti čuda u svoj život.
Znam da nisam samo tijelo. Znam da sam povezana sa svojom dušom i da sam dio energije i dio svemira. I danas ću biti svjestan dio te energije. Znam da mi današnji dan nosi puno razgovora i posla i prometa i kupnji i kuhanja i čiščenja i druženja sa raznim ljudima. I danas ću biti svjesna da to sve dolazi s razlogom. Danas ću dati sebi i svima oko sebe ono najbolje što mogu. Lijepe misli i lijepe riječi. Danas ću biti svjesna da sam u svakom trenutku na pravom mjestu jer me ti Bože vodiš. Hvala Ti.

Zašto želimo da nas drugi prihvate?

Sigurna sam da je svima poznat osjećaj pripadanja nekome. Nekoj grupi, organzaciji, obitelji. Taj osjećaj nas ispunjava ponosom i željom da i mi doprinesemo u taj naš kolektiv nešto naše. Ali ujedno stvara prtisak. Da nećemo biti dovoljno dobri. Da se nećemo pokazati u najboljem svjetlu. Da će nas drugi kritizirati. Ne usudimo se puno puta reći svoje mišljenje jer- što će naš kolektiv reći na to? Da li će nas poštivatii? Ili odbaciti?
Pa zašto imamo tu potrebu? Zašto?
Jednostavno je. Tražmo ono što nismo dobili negdje na putu odrastanja. Ne mislim to na način da sad upiremo prstom u roditelje ili učitelje ili obitelj ili bilo koga drugoga. Jer su nam oni dali najbolje što su znali. Da su znali bolje- dali bi nam bolje. Jer niti njima njihovi roditelji ili obitelj ili učitelji- nisu znali dati bolje. I to seže daleko u prošlost kroz generacije i generacije. Pitanje je samo što ćemo napraviti s tom informacijom. Da li ćemo nastaviti raditi i razmišljati kao što su nam oni pokazali da je "normalno" ili ćemo odlučiti biti svoji.

 Tražimo ljubav i prihvaćanje i odobravanje kroz svaki aspekt naših života. Tražimo prihvaćanje u braku, tražimo prihvaćanje u obitelji, na poslu, prihvaćanje među ljudima s kojima se susrećemo kroz slobodne aktivnosti. Samo što to prihvaćanje i odobravanje tražmo na krivom mjestu. Jer  pri tome zaboravimo ono najvažnije. Da sami sebe prihvatimo. Sa svim našim strahovima i maštanjima i željama.I u dobrim i u lošim fazama života.

Mi govorimo da se prihvaćamo, ali osjećaj u nama nije na vibraciji prihvaćanja.

Kako ćemo znati da nismo prihvatili sebe? Vrlo jednostavno. Po tome kako prihvaćamo druge ljude. Znat ćemo da prihvaćamo sebe kad smo u stanju ne osuđivati i ne prosuđivati ponašanja i izjave drugih ljudi. Netko nas stalno kritizira? To nam je divan pokazatelj da i mi sami sebe stalno kritiziramo. Jer da nije tako- mi kritiku ne bismo niti primjetili. Prošla bi informacija pored nas sa našim istovremenim ZNANJEM da kritika NIJE namijenjena nama i našoj vrijednosti.

Kad bi barem mogli dobiti jedan mali, sitni uvid u naš puni potencijal i u ono što mi zaista jesmo- ne bi nikada imali potrebu promijeniti nekog drugog da bi mi bili sretni. Nikada. Taj mali uvid u vlastiti potencijal bio bi potpuno dovoljan da sve oko sebe-pustimo u miru. Jer imaju potpuno pravo na svoja laka ili teška učenja, imaju potpuno pravo da imaju vlastito mišljenje, imaju potpuno pravo imati potrebu za kontrolom, pravilima. Imaju potpuno pravo ljutiti se jer mi ne razmišljamo kao oni. A isto tako i mi imamo potpuno pravo i mogućnost vidjeti širu sliku. I razumjeti. Jer to znači prihvatiti i razumjeti sebe.

A zašto ti ne dobiješ na lutriji?

 

  Eto- to pitanje sam dobila i mislim da zaslužuje odgovor. Ali prije toga samo mali osvrt na novac kao takav. Većina ljudi smatra da novac ne spada u domenu duhovnosti. Zaista? Pa pokažite mi osviještenog čovjeka koji ne može prehraniti svoju djecu. Ne postoji takav. Ali taj trenutak u kojem možda ne možemo staviti hranu na stol jer nemamo- definitivno budi u nama želju za VJEROM. Da će doći bolje sutra.
Rekao mi je netko da govorim da dobijemo sve što nam treba u životu ."Zašto onda ti ne dobiješ na lutriji? Toliko radiš na svom osvještavanju pa  nisi dobila. Znači da to sve ne funkcionira." Fantastično pitanje. Pa izazov su (problem, kako bi većina rekla)- moja uvjerenja.

Shvatila sam da su moja uvjerenja kao slojevi luka. Jedan sloj maknem i onda dalje kroz životne situacije vidim da imam još tog istog uvjerenja i na nekom drugom životnom području.
Ali jesam- pitala sam se kakva su moja uvjerenja prema lutriji. Evo pitanja koje sam se pitala. Probajte i Vi ISKRENO odgovoriti na njih. Pa će Vam biti jasno zašto još uvijek- niste.

Što bih htjela dobiti na lutriji? 
Najveći iznos.
Da li bih bila jednako sretna sa manjim iznosom? 
Ne. Odnosno- bila bih sretna ali ne toliko. Što znači da je moja dominantna vibracija- NE.
Zašto želim dobiti upravo taj najveći iznos? 
Zato da mogu biti slobodna i neopterećena i zato da mogu živjeti život u punini.
A ovo pitanje me je ujedno dovelo i do dubokog uvjerenja da samo jednom mogu dobiti.
Zašto smatram da ne mogu biti slobodna i živjeti u punini bez najvećeg iznosa?
 Pa ne smatram, ali (sjetite se ovog ALI iz prošlog  posta- "Riječi koje nas usporavaju" - iza ALI uvijek ide neki naš osobni IZGOVOR koji se bazira na našem UVJERENJU da je za nas nešto nemoguće) ako dobijem odmah sve - više se ne moram brinuti (sjetite se onog posta o brizi- duša je mirna i zna da će dobiti sve što je potrebno a ego je taj koji se brine).
A zašto se BRINEM? 
Ne brinem ja, moj ego se brine. Ego je taj koji nas želi zaštititi i osigurati. Ego kalkulira. Ego već unaprijed preračunava koliko treba staviti sa strane za "crne" dane, ego računa koliko će uložiti. Ego, ego,ego. Ego sa svojom potrebom da nas zaštiti- baca nas u strah. Ego već unaprijed zna da će doći "crni" dani.
Pa dobro- ako sam svjesna da ego brine- zašto još uvijek ne riješim to?
Da ALI kad to riješim shvaćam da u stvari mislim da samo jednom mogu nešto dobiti. Otkrivam da je moje uvjerenje da nisam zaslužila. Otkrivam svoj osobni manjak vjere na tom području. Uvjerenje koje mi ne služi.
Kako se zaista osjećam u trenutku kad bih i mogla dobiti? 
Netko će sigurno dobiti- ali ja nisam sigurna da ću to biti baš ja.Moja dominantna vibracija je NE.

Da li ste čuli za ljude koji su dobili na lutriji a u kratkom vremenu - izgubili sve? Jer je njihova dominantna vibracija bila- nisam to zaslužio.
A da li ste čuli za ljude koji nisu dobili na lutriji a imaju SVE? Jer je njihova dominantna vibracija da zaslužuju.

Kad sve to pogledamo vidimo da manjak vjere u Boga, u svemir, u tu višu silu koja nas pokreće - da nas to veže za lutriju. Ne mislim pri tom da ne uplaćujete lutriju. Napravite onako kako osjećate. Napravite onako kako Vas najviše veseli a u skladu sa Božjom voljom, pošteno i obzirno prema sebi i svima oko sebe.
A pri svemu tome imajte na umu da ste već poslali u svemir želju za materijalnom sigurnošću. I ako uporno sav svoj fokus usmjeravate prema lutriji- zatvarate svemiru mogućnost da Vam pomogne i da Vam donese u život sve što Vam treba na nezamislivi broj drugačijih načina.
Naš fokus da jako, jako želimo dobiti na lutriji i da je to jedino što nam može pomoći šalje svemiru znak da nam daje još puno situacija u kojima nešto želimo. Jer naš dominantni osjećaj je da nemamo. Naša duša nam silno želi pomoći ali kako se zakon gravitacije ne može promijeniti tako se niti zakon privlačenja ne može promijeniti. Dobijamo uporno kroz život ono dajemo. Ako dajemo vibraciju nesigurnosti- to dobijamo kroz životna iskustva. Ako dajemo vibraciju sigurnosti - to i dobijamo.

I nemojmo se zatvarati u svoj um. Pomozimo svemiru da nam da ono što na treba. Ne ograničavajmo se fokusima i načinima na koji ćemo dobiti to što nam treba. Naše misli ogrančavaju jer mi ne vidimo sve mogućnosti koje vidi svemir. A vjerujte mi da obično dobijemo što nam treba na najneočekivaniji način. Ne moramo čak niti misliti o tome. Taj dio smo odradili u trenucima kad nam je bilo teško. Na nama je samo da usmjerimo pažnju i fokus na naše osjećaje i da se samo malo potrudimo biti bolji. Ne bolji od drugih. Već bolji od nas samih od jučer. Jer to je jedino što možemo napraviti. Jedino što ima smisla. Biti bolji od jučerašnjeg sebe.

I malo po malo ćemo otvarati ta vrata koja nas vode u mir i sigurnost. Jer sve što trebamo danas - to danas i dobijemo. Pitajte se što nam treba? Da li mi je potreban minus na računu? Očito je potreban ako je tu. Jer on me pokreće da sagledam širu sliku. On me pokreće da vidim svoja uvjerenja i da ih osvjestim i maknem. Jer sve što dobijemo u život- tu je s RAZLOGOM. Nađimo razlog, promijenimo uvjerenje i nećemo samo dobiti pozitivni saldo na tekućem računu već i ono najvažnije. Onaj duboki unutarnji mir i znanje da je sve u redu. Da smo sigurni i voljeni.

Kako znati da imamo vodstvo? 

 Većina ljudi misli da imati vodstvo znači čuti glas koji ti govori- sad skreni lijevo, sad skreni desno..  A da to mogu samo oni koji već dugo rade na sebi i postigli su unutarnji mir. A što mislite KAKO su došli do mira? Svi do jednog imamo vodstvo! Samo što smo usmjereni na naš um i nismo baš sigurni da li su naše misli poruke vodstva ili poruke ega. I onda tražimo na sve strane nekoga tko je "pametniji" i "pročišćeniji" i "duhovniji" od nas da nam kaže što da radimo.Zar stvarno mislimo da poruke i vodstvo dobiju samo neki ljudi koji dalje nama prenose i prevode da i mi čujemo?  Pa kako svemir ili Bog razgovara s nama? Kako nam šalje poruke? Kako ZNATI da nam duša daje poruku? Vrlo je jednostavno. Jezik duše su osjećaji.

Da li ste ikada doživjeli situaciju u kojoj idete prema poslu a javi Vam se neka nelagoda? To Vaša duša priča s Vama. I govori Vam da ona tu situaciju ne vidi tako. Jer ona uvijek, uvijek vidi širu sliku. I tada se javlja loš osjećaj i nelagoda. Duša poručuje - izvuci se iz tih misli, nije to samo tako, postoji još puno toga čega ti u ovom trenutku nisi svjestan.
Ljuti smo, depresivni, neraspoloženi, u strahu? Jesmo- zbog naših misli. Nikada nismo u strahu ili ljutnji ili depresiji bez MISLI koje su prethodile. Prvo vidimo nešto, recimo da se nalazimo na najvišem katu nebodera i prvo krenu misli-ovo je opasno, mogu pasti i umrijeti- a tek nakon misli ide osjećaj panike. I u tom trenutku naša duša ne misli ono što i mi mislimo i zato se javi nelagoda i strah.
Naša duša voli pričati s nama. I svaki put kad se naša mišljenja razlikuju- loš osjećaj je tu.
Ne vjerujte mi. Testirajte sami.

Mislila sam prije da loš osjećaj znači da nešto fizički moram izbjegavati. Da li to znači da neću više ići na posao jer mi se javlja nelagoda? Ne! To samo znači da ću promijeniti svoju vibraciju. Promijenit ću fokus. Vidjet ću nešto dobro u tome što idem na posao. Pa makar- imam posao. I odmah se taj osjećaj nelagode povuče.Jer smo opet u istoj vibraciji s našom dušom. Što smo više udaljeniji od onog što naša duša misli- to je osjećaj teži.

Ako mislimo da cijeli život nema nikakvog smisla i izgubili smo želju za životom i ništa nas ne raduje- naša duša VRIŠTI da ju čujemo. Zato taj užasan osjećaj depresije prati takve misli.
U ljutnji? Svi su neprijatelji, moram se boriti- a duša viče- čekaj, pogledaj širu sliku. Zato smo u tom neugodnom osjećaju ljutnje.
Kritiziramo nekoga ili nešto? Neku situaciju? Zahtjevni smo. I cijeli svijet je zahtjevan. Naša duša viče- pogledaj širu sliku! Možeš ti to! Zato loš osjećaj.

Naša duša to ne vidi tako!

Isprobajte i vidjet ćete koliko je lakši život kad slušamo svoje vodstvo, svoje osjećaje. Probajte pogledati širu sliku svaki put kad nam duša govori da postoji šira slika i odmah ćete promijeniti svoju vibraciju.  U početku će se javljati kalkulacije našeg ega ali samo zato jer nešto mijenjamo u životu. Ego će se boriti. Ego ima potrebu biti "u pravu".  A duša želi biti u miru. Uvijek kad nešto mijenjamo u žvotu- ego misli da je sve gotovo. Ego nas pokušava sačuvati na životu. Ali osvijestite OSJEĆAJ! Ne mislimo ono što duša zna kad nas prati nelagoda i loš osjećaj. Probajte kroz dan biti svjesni tog prirodnog, Bogom danog kompasa. A  nepogrešiv je.

Samo se sjetite u trenutku nelagode i lošeg osjećaja- moja duša to ne vidi tako.

Samoanaliza

Upravo sam pogledala jedan kratak ali fantastičan video u kojem dr. Ridiger Dalke u par rečenica objašnjava većinu problema.

Za one koji ne znaju- Ridiger Dalke je doktor medicine i napisao je predivnu knjigu "Bolest kao put" u kojoj detaljno objašnjava bolesti i njihove mentalne, emocionalne uzroke. Nešto slično je napisala i Louse Hay u svojoj knjizi "Kako iscjeliti duh i tijelo". Dajem toplu preporuku za obje knjige ako želite raditi na svojem zdravlju.

U svakom slučaju, Ridiger govori kako dobiva tisuće pisama i mailova u kojima ljudi govore da je knjiga fantastična i kako je pogodio sve vezano za bolesti kod njihovih prijatelja, poznanika, rodbine, a 95% njih još dodaje da postoji samo jedan problem- naime njihovu bolest nije pogodio. Oni nemaju te mentalne obrasce koji po dr. Ridikeru idu uz njihovu bolest.

Znači- pogodio je za sve; i za mamu i za tatu i za susjeda i za prijatelja i za neprijatelja i ja sam to prepoznala. A za mene nije pogodio??? Ili ja sebe ne želim pogledati? To je isto kao i ona rečenica u Bibliji- vidjet će trn u tuđem oku a u svom neće niti balvan.

Kako smo samo slijepi za vlastite probleme.U našem društvu pojam samoanalize ili ne postoji ili je označen kao nešto loše. Ali kako ćemo, pobogu, shvatiti i promijeniti sebe ako uporno pričamo o onom drugom? Nećemo riješiti svoj izazov  (problem) ako cijeli dan mislimo i govorimo o susjedu, o krivcima i nepravdama koje su nam drugi ljudi nanjeli.

A bit je u tome da ono što primjećujemo kod drugih- imamo u sebi. Ono što nas jako smeta kod drugih- to je ono što nam duša poručuje na čemu trebamo poraditi na sebi. Onaj drugi nam je došao samo kao učenje- kao ogledalo.

Smeta me jer je netko glasan ili puno trača? Ili je naporan, agresivan, neugodan, zahtjevan, prost.... Pa što je to u meni što reagira na to?

To je najvažnija vježba na putu samospoznaje. Kad se počnemo pitati zašto ja to imam u sebi. Ali ne sa osjećajem krivnje i srama - gledajmo to samo kao predivan putokaz. Jer nas Bog ili svemir voli upravo ovakve kakvi jesmo. On ne zahtjeva promjenu. Jer mi u svakom trenutku jesmo tamo gdje trebamo biti. Mi smo ti koji žudimo za promjenom a istovremeno se svake promjene užasavamo. Mi smo ti koji smo prepuni želja i htjenja i kukanja. A Bog nas u svakom trenutku vidi u najboljem svjetlu. Jer on ne gleda naše strahove. On vidi našu dušu. I uči nas kroz sto situacija dnevno- da je i mi pogledamo.
Neku gospođu u trgovini koja je bila bezobrazna prema nama- Bog je poslao s ljubavlju na naš put. Dao nam je kroz nju PUTOKAZ na čemu trebamo raditi kod sebe. Ne kod nje. Ili susjeda s kojim se sporimo ili bilo koga tko nam je "smetnja" našoj sreći. Jer sreća i mir nisu izvan nas. U nama su.

Samo nas taj mali koračić dijeli od punine života. Pogledati sebe.

Što je važno?

Važno je ono u što mi vjerujemo. Što god to bilo- to za nas posaje istina.
Vjerujemo da Bog postoji? To je naša istina.
Vjerujemo da ne možemo naći posao? To je naša istina.
Vjerujemo da život težak i kompliciran? To je naša istina.
Vjerujemo da je do novca teško doći? To je naša istina.
Naša- ne tuđa! To što vrijedi za nas jer u to vjerujemo- ne vrijedi i za onoga tko u to ne vjeruje.

Da li se ikada zapitate zašto su neki ljudi koji, po Vašem mišljenju, nisu zaslužili bogatstvo- bogati? Ili ljudi koji nisu "zaslužili" dobrotu- privuku dobre ljude oko sebe? Ili ljudi koji su narcisoidni ili kakvi god po Vašem mišljenju bili- dobiju najbolji posao, najbolje su plaćeni, najuspješniji su.
A razlog je vrlo jednostavan. To je njihova istina.

Donald Trump. Čovjek kojeg većina ljudi uopće ne voli i misle da je bahat i bezobrazan a ima tolike milijune i uspjeh. Ali pitajte se što on vjeruje?? Što je njegova istina?  Mislite li da je nesiguran u sebe ili da smatra da nešto ne zaslužuje? Mislite li da on smatra da je do novca ili do posla ili do uspjeha teško doći? NE! On zna da zaslužuje. On zna da je novac njegov. On zna da je uspjeh njegov. U ovom NE ULAZIM u njegov karakter i način ponašanja. Nego u njegova uvjerenja. Jer i on je bio bez novaca i bez uspjeha u jednom trenutku. Jedina razlika je u tome što je on znao da ima pravo imati i jedno i drugo. I dobio je to. Zakon privlačenja jednako radi i kod onih koji su po mišljenju ljudi "dobri" i kod onih koji su "loši".

Naša uvjerenja su jedino što nam stoji kao blokada do uspjeha. Pitajte se koja su Vaša uvjerenja. Kakvo ja imam uvjerenje o novcu? O braku? O partneru? O poslu, djeci, hrani, zdravlju? O načinu oblačenja, susjedima, autima, putovanjima.....o sebi.
Tu stoje naše blokade. To je ono što možemo prepoznati. Onaj trenutak kad ih počnemo osvještavati- dolaze promjene. Mičemo se iz "zone sumraka".

Sa osvješavanjem svojih uvjerenja dolazimo do spoznaje da smo sami, svojim uvjerenjima privukli većinu naše "karme" u život. Da, jedan MANJI dio moramo odraditi. Isključivo radi fizike. Jer svaka akcija ima reakciju. Ako bacim čašu na pod ona će pasti. Sigurno. Neće lebdjeti lijevo- desno pa se nježno prizemljiti- nego će sigurno pasti na način koji zahtjeva najmanje energije.  Ravnom linijom do poda.

A mi u život bacamo naša uvjerenja. I ona ne idu lijevo-desno pa će razmisliti gdje će pasti. Ako nekoga povrijedim - bacila sam u svemir svoje uvjerenje da je taj netko to zaslužio. To je bila akcija. A kako u životu ništa ne možemo napraviti drugome- sve radimo isključivo sebi- vraća nam se kao karma. Kao učenje da će čaša uvijek pasti ako je bacimo. To je reakcija.

Pa zato bacimo u svemir uvjerenja da zaslužujemo. Da samo vrijedni samim svojim postojanjem. Da imamo pravo na bolje i na više. Dajmo drugima oko sebe bolje i više. Lijepu riječ. Pohvalu. Nadu.
I to ne samo onima koji nam se sviđaju- s njima je najlakše. Oni ljudi koje nije lako voljeti- njima isto tako pošaljimo najljepše misli. Jer njima je najteže. Oni su najudaljeniji od svoje duše. Njima treba najviše svjetla da vide put. Zato se i kaže da volimo i prijatelje i neprijatelje. Jer sve što šaljemo- šaljemo prvo i isključivo sebi. Akcija i reakcija.

Strahovi

 

Većina nas strahove voli poistovjećivati sa napadima panike kad ugledamo pauka, ili kad smo na nekoj visini ili u liftu... Ti napadi panike su izraženi kroz jake emocionalne i fizičke promjene i obično traju poprilično kratko. Čim se maknemo iz situacije koju smatramo opasnom- polako se i strah stišava. Pa s obzirom da su tako "glasni" puno lakše ga možemo prepoznati i maknuti.

Ali što je sa onim "tihim" strahovima? Onim strahovima koji nas pokupe zbog neke obične, usputne rečenice? Osobno smatram da je strah sve što nije ljubav. Čim smo odvojeni od našeg vodstva uslijed nekih misli- u strahu smo.

Evo baš sam jutos imala jedno takvo iskustvo.
Naime, dio dvorišta ispred našeg stana dijelimo sa susjedom iz zgrade. A ta susjeda je poprilično izvan svog vodstva, nepovezana sa svojom dušom. To iskazuje kroz kontrolu, ljutnju, glasno nezadovoljstvo.
S obzirom da sam svjesna što joj se događa- pokušavam u skladu s tim ne dolijevati ulje na njezinu vatru. To ne znači da ću se dati kontrolirati i raditi kako ona kaže. Jer i da to napravim- ona i dalje ne bi bila sretna. Jer njezina ljutnja nema veze sa mnom. A istovremeno ta susjeda meni dođe u život kao fantastična učiteljica.

Jutros sam klince spremala da idu sa mojom prijateljicom i njezinom djecom na izlet. Moja kćer je prošetala psa ispred zgrade, vratila se kući i rekla:" Mama- cijelo dvorište je pošarano bijelom bojom."  I moj ego odmah šalje valove signala- u opasnosti smo! Spašavaj se! I odmah krenu misli tipa- što će sad ona reći, sigurno će se ljutiti, krivit će me....Šalje mi SLIKE- jasne, velike, u boji- u kojima ja vidim ogromna slova i grafite po našem zajedničkom dvorišu. Vidim nepoznatu ekipu koja se zabavlja i uništava naše dvoriše. I grafite koje je nemoguće oprati. Neugoda me prevladava. I točno osjećam taj trenutak u kojem blokiram sa svojim mislima onaj osjećaj vodstva.

S obzirom da je meditacija tako sjajna vježba da budeš sasvim svoj- taj trenutak traje skoz kratko. Par minuta. Možda niti toliko. Odmah osvijestim da su to samo moje misli. Čula sam informaciju koja bi me prije duboko pogodila i bacila duboko u taj osjećaj beznađa- odmah sam ju osvijestila, prihvatila i otpustila. Jer i da jest najgora situacija - ima razloga zašto je tu. I tako otpustim sve svoje misli i strahove, povežem se sa svojim vodstvom i izađem van vidjeti to čudo. A kad tamo - običnom kredom ispisana imena susjedinih unuka. A sigurna sam - da sam dozvolila strahu da me vodi - vidjela bih sve one grafite iz moje glave i uništeno dvorište i još puno toga što nisam niti zamislila.

Koliko puta kroz dan nas tako "pokupi" neka usputna rečenica ili riječ? Možda čak i potpuno drugačije čujemo od onog što je netko zaista rekao. Ali mi se "zakačimo" na tu jednu riječ iz svojeg STRAHA. Da ćemo biti krivi, da nismo dovoljno dobri, da se moramo dokazati.

Kaže se:"kad je učenik spreman- učitelj se pojavi." I da- istina. Samo mi očekujemo osobu koja za sebe kaže da je učitelj. A u stvari nam svaka ovakva susjeda ili kolega na poslu ili prijatelji, rodbina, djeca- budu najbolji učitelji. Sa svojim usputnim rečenicama.

To je nesporazum!

 

Shvatila sam da bi se neke izjave u mojim postovima mogle shvatiti kao krajnost- pa imam potrebu dati malu digresiju i osvrt na sve već napisano.

Naime, sve što vidimo i čujemo i doživljavamo mi u stvari prevodimo na naš osobni, osjećajni jezik. Što znači da će isti tekst netko protumačiti na jedan a netko drugi na potpuno drugačiji način. To radimo čak i kada čitamo zakone koji su vrlo jasni i najodređeniji što mogu biti- a kamoli ovakve postove koji se baziraju na osobnim emocijama. 

Zašto to radimo? Zato jer nosimo u sebi neka svoja iskustva i znanja iz kojih smo izvukli svoja uvjerenja bez obira da li nam ona služe da nam olakšaju ili otežaju život. I onda kroz njih filtriramo poruke koje nam dolaze.

 Pišem u ovim postovima o pozitivnom fokusu i visokoj vibraciji i da kroz nju dobijamo u život olakšanje i sreću i svjesnost i povezanost sa našom dušom. Ali istovremeno smatram da je niska vibracija NEOPHODNA! Ona je jednostavno sastavni dio života. Biti sretan 24 sata dnevno? Da, super, odlično ako je to iskrena sreća. Ali ako nije- prihvatimo to. Kao nešto najnormalnije na svijetu- jer jest najnormalnije na svijetu.

Tužni ste jer ste izgubili nekog koga volite? Očajni ste jer vidite stanje svog tekućeg računa? Nesigurni ste jer se ne snalazite u komunikaciji s ljudima? Osamljeni ste?

Što tada napraviti? Reći sebi: ma  sve je super? Ili- bogat sam, bogat sam...???? Mene svi vole???

Ne brinite se- doći ćete do toga da to možete reći, ali prije toga moramo napraviti jednu bitnu stvar. Odtugovati. I prihvatiti svoju tugu. I prihvatiti svoje očaje. I prihvatiti svoju osamljenost. Poanta je u prihvaćanju. I onda si tek možemo pomoći. Tek onda možemo otpustiti i podići svoju vibraciju.

Jer ne možemo riješiti "problem" koji nismo uočili kao "problem". Kao u alkoholizmu- ne možemo se riješiti alkohola sve dok ne priznamo da imamo problem sa alkoholom. Isto je sa emocijama koje su teške. Ne možemo isplivati iz teškog osjećaja, pogotovo ako on već dugo traje- ako ga ne prepoznamo. I onda na tu silnu tugu si kažemo - sve je super - i gurnemo pod tepih svu lavinu osjećaja. A kad- tad tepih postane premalen.

Neki od nas su čuli za zakon privlačenja pa sad paze što misle u totalnoj krajnosti. I ne dozvoljavaju si biti što zaista jesu. Rade si kaos od života. Jer sve ono ispod tepiha će izletjeti van kad se najmanje nadamo. Kroz bolesti, ljutnju, depresiju...

Pa što onda napraviti? Svjesno odtugovati. Svjesno očajavati. Jer u trenucima kad to radimo svjesno- to je pod našom kontrolom. Znamo da su to NAŠE misli. I nemaju veze s nikim drugim osim nas. A kad to znamo- nećemo se izgubiti u prostoru i vremenu i ti trenuci tugovanja i očaja i osamljenosti se neće pretvoriti u godine. Pa možda čak niti u mjesece. A kako napredujemo- bit će nam dovoljno dan, dva ili čak sat-dva da opet budemo jedno sa svojom dušom.

Kako svjesno prihvatiti osjećaj koji nam se ne sviđa? Tugu isplačite. Isplačite,  isplačite. Suze su tu sa dobrim razlogom.
A razne tehnike disanja su doslovno Bogom dane. I naravno- meditacija.
I jedna zgodna tehnika koja je meni pomogla i koju toplo preporučam a ne zahtjeva puno vremena; zamislite taj težak osjećaj koji vas prati i probajte naći dio svog tijela u kojem se on nalazi. Da li je to u prsima? U leđima? U nogama? U trbuhu? Locirajte ga na svom tijelu. A zatim mu doslovno dajte težinu. Koliko je težak? Kilu? Dvije kile? Sto kila? I sad zamislite koje je boje i kojeg je oblika. I nakon toga taj osjećaj više nije neodređen- sad znamo puno o njemu. Znamo gdje se nalazi u našem tijelu, koliko je težak, znamo koje je boje i kojeg je oblika. Sad je za nas- materijalan. I samo ga primite i izvadite van iz svog tijela. I zahvalite mu za sve što Vas je naučio.

I da, bitno je da pazimo na svoje misli - ali kroz meditaciju. Ne kroz agresivno nametanje drugih misli. Osvijestite misao koju imate i - otpustite ju. I opet. I opet.  I doći ćete do trenutka kad ćete većinu vremena znati što mislite. I većinu vremena ćete biti na toj željenoj i voljenoj visokoj vibraciji.