To je nesporazum!

 

Shvatila sam da bi se neke izjave u mojim postovima mogle shvatiti kao krajnost- pa imam potrebu dati malu digresiju i osvrt na sve već napisano.

Naime, sve što vidimo i čujemo i doživljavamo mi u stvari prevodimo na naš osobni, osjećajni jezik. Što znači da će isti tekst netko protumačiti na jedan a netko drugi na potpuno drugačiji način. To radimo čak i kada čitamo zakone koji su vrlo jasni i najodređeniji što mogu biti- a kamoli ovakve postove koji se baziraju na osobnim emocijama. 

Zašto to radimo? Zato jer nosimo u sebi neka svoja iskustva i znanja iz kojih smo izvukli svoja uvjerenja bez obira da li nam ona služe da nam olakšaju ili otežaju život. I onda kroz njih filtriramo poruke koje nam dolaze.

 Pišem u ovim postovima o pozitivnom fokusu i visokoj vibraciji i da kroz nju dobijamo u život olakšanje i sreću i svjesnost i povezanost sa našom dušom. Ali istovremeno smatram da je niska vibracija NEOPHODNA! Ona je jednostavno sastavni dio života. Biti sretan 24 sata dnevno? Da, super, odlično ako je to iskrena sreća. Ali ako nije- prihvatimo to. Kao nešto najnormalnije na svijetu- jer jest najnormalnije na svijetu.

Tužni ste jer ste izgubili nekog koga volite? Očajni ste jer vidite stanje svog tekućeg računa? Nesigurni ste jer se ne snalazite u komunikaciji s ljudima? Osamljeni ste?

Što tada napraviti? Reći sebi: ma  sve je super? Ili- bogat sam, bogat sam...???? Mene svi vole???

Ne brinite se- doći ćete do toga da to možete reći, ali prije toga moramo napraviti jednu bitnu stvar. Odtugovati. I prihvatiti svoju tugu. I prihvatiti svoje očaje. I prihvatiti svoju osamljenost. Poanta je u prihvaćanju. I onda si tek možemo pomoći. Tek onda možemo otpustiti i podići svoju vibraciju.

Jer ne možemo riješiti "problem" koji nismo uočili kao "problem". Kao u alkoholizmu- ne možemo se riješiti alkohola sve dok ne priznamo da imamo problem sa alkoholom. Isto je sa emocijama koje su teške. Ne možemo isplivati iz teškog osjećaja, pogotovo ako on već dugo traje- ako ga ne prepoznamo. I onda na tu silnu tugu si kažemo - sve je super - i gurnemo pod tepih svu lavinu osjećaja. A kad- tad tepih postane premalen.

Neki od nas su čuli za zakon privlačenja pa sad paze što misle u totalnoj krajnosti. I ne dozvoljavaju si biti što zaista jesu. Rade si kaos od života. Jer sve ono ispod tepiha će izletjeti van kad se najmanje nadamo. Kroz bolesti, ljutnju, depresiju...

Pa što onda napraviti? Svjesno odtugovati. Svjesno očajavati. Jer u trenucima kad to radimo svjesno- to je pod našom kontrolom. Znamo da su to NAŠE misli. I nemaju veze s nikim drugim osim nas. A kad to znamo- nećemo se izgubiti u prostoru i vremenu i ti trenuci tugovanja i očaja i osamljenosti se neće pretvoriti u godine. Pa možda čak niti u mjesece. A kako napredujemo- bit će nam dovoljno dan, dva ili čak sat-dva da opet budemo jedno sa svojom dušom.

Kako svjesno prihvatiti osjećaj koji nam se ne sviđa? Tugu isplačite. Isplačite,  isplačite. Suze su tu sa dobrim razlogom.
A razne tehnike disanja su doslovno Bogom dane. I naravno- meditacija.
I jedna zgodna tehnika koja je meni pomogla i koju toplo preporučam a ne zahtjeva puno vremena; zamislite taj težak osjećaj koji vas prati i probajte naći dio svog tijela u kojem se on nalazi. Da li je to u prsima? U leđima? U nogama? U trbuhu? Locirajte ga na svom tijelu. A zatim mu doslovno dajte težinu. Koliko je težak? Kilu? Dvije kile? Sto kila? I sad zamislite koje je boje i kojeg je oblika. I nakon toga taj osjećaj više nije neodređen- sad znamo puno o njemu. Znamo gdje se nalazi u našem tijelu, koliko je težak, znamo koje je boje i kojeg je oblika. Sad je za nas- materijalan. I samo ga primite i izvadite van iz svog tijela. I zahvalite mu za sve što Vas je naučio.

I da, bitno je da pazimo na svoje misli - ali kroz meditaciju. Ne kroz agresivno nametanje drugih misli. Osvijestite misao koju imate i - otpustite ju. I opet. I opet.  I doći ćete do trenutka kad ćete većinu vremena znati što mislite. I većinu vremena ćete biti na toj željenoj i voljenoj visokoj vibraciji.