Pretraži ovaj blog

utorak, 5. prosinca 2017.

Samoanaliza




Upravo sam pogledala jedan kratak ali fantastičan video u kojem dr. Ridiger Dalke u par rečenica objašnjava većinu problema.

Za one koji ne znaju- Ridiger Dalke je doktor medicine i napisao je predivnu knjigu "Bolest kao put" u kojoj detaljno objašnjava bolesti i njihove mentalne, emocionalne uzroke. Nešto slično je napisala i Louse Hay u svojoj knjizi "Kako iscjeliti duh i tijelo". Dajem toplu preporuku za obje knjige ako želite raditi na svojem zdravlju.

U svakom slučaju, Ridiger govori kako dobiva tisuće pisama i mailova u kojima ljudi govore da je knjiga fantastična i kako je pogodio sve vezano za bolesti kod njihovih prijatelja, poznanika, rodbine, a 95% njih još dodaje da postoji samo jedan problem- naime njihovu bolest nije pogodio. Oni nemaju te mentalne obrasce koji po dr. Ridikeru idu uz njihovu bolest.

Znači- pogodio je za sve; i za mamu i za tatu i za susjeda i za prijatelja i za neprijatelja i ja sam to prepoznala. A za mene nije pogodio??? Ili ja sebe ne želim pogledati? To je isto kao i ona rečenica u Bibliji- vidjet će trn u tuđem oku a u svom neće niti balvan.

Kako smo samo slijepi za vlastite probleme.U našem društvu pojam samoanalize ili ne postoji ili je označen kao nešto loše. Ali kako ćemo, pobogu, shvatiti i promijeniti sebe ako uporno pričamo o onom drugom? Nećemo riješiti svoj izazov  (problem) ako cijeli dan mislimo i govorimo o susjedu, o krivcima i nepravdama koje su nam drugi ljudi nanjeli.

A bit je u tome da ono što primjećujemo kod drugih- imamo u sebi. Ono što nas jako smeta kod drugih- to je ono što nam duša poručuje na čemu trebamo poraditi na sebi. Onaj drugi nam je došao samo kao učenje- kao ogledalo.

Smeta me jer je netko glasan ili puno trača? Ili je naporan, agresivan, neugodan, zahtjevan, prost.... Pa što je to u meni što reagira na to?

To je najvažnija vježba na putu samospoznaje. Kad se počnemo pitati zašto ja to imam u sebi. Ali ne sa osjećajem krivnje i srama - gledajmo to samo kao predivan putokaz. Jer nas Bog ili svemir voli upravo ovakve kakvi jesmo. On ne zahtjeva promjenu. Jer mi u svakom trenutku jesmo tamo gdje trebamo biti. Mi smo ti koji žudimo za promjenom a istovremeno se svake promjene užasavamo. Mi smo ti koji smo prepuni želja i htjenja i kukanja. A Bog nas u svakom trenutku vidi u najboljem svjetlu. Jer on ne gleda naše strahove. On vidi našu dušu. I uči nas kroz sto situacija dnevno- da je i mi pogledamo.
Neku gospođu u trgovini koja je bila bezobrazna prema nama- Bog je poslao s ljubavlju na naš put. Dao nam je kroz nju PUTOKAZ na čemu trebamo raditi kod sebe. Ne kod nje. Ili susjeda s kojim se sporimo ili bilo koga tko nam je "smetnja" našoj sreći. Jer sreća i mir nisu izvan nas. U nama su.

Samo nas taj mali koračić dijeli od punine života. Pogledati sebe.








1 komentar:

  1. Najteže je pogledati samog sebe i zaključiti da nešto krivo radiš.međutim čovjek neke stvari radi jednako cijeli život i tek kad mu netko obrati pažnju na to i kaže daj malo pogledaj što radiš neki će uvidjeti svoje greške i ispraviti ih a neki će nastaviti po svom.hoću reći da je teško sam uvidjeti da je nršto što cijeli život radiš na neki način u biti pogrešno.lako je uočiti tuđe greške najteže je uočiti svoje

    OdgovoriIzbriši