Strahovi

 

Većina nas strahove voli poistovjećivati sa napadima panike kad ugledamo pauka, ili kad smo na nekoj visini ili u liftu... Ti napadi panike su izraženi kroz jake emocionalne i fizičke promjene i obično traju poprilično kratko. Čim se maknemo iz situacije koju smatramo opasnom- polako se i strah stišava. Pa s obzirom da su tako "glasni" puno lakše ga možemo prepoznati i maknuti.

Ali što je sa onim "tihim" strahovima? Onim strahovima koji nas pokupe zbog neke obične, usputne rečenice? Osobno smatram da je strah sve što nije ljubav. Čim smo odvojeni od našeg vodstva uslijed nekih misli- u strahu smo.

Evo baš sam jutos imala jedno takvo iskustvo.
Naime, dio dvorišta ispred našeg stana dijelimo sa susjedom iz zgrade. A ta susjeda je poprilično izvan svog vodstva, nepovezana sa svojom dušom. To iskazuje kroz kontrolu, ljutnju, glasno nezadovoljstvo.
S obzirom da sam svjesna što joj se događa- pokušavam u skladu s tim ne dolijevati ulje na njezinu vatru. To ne znači da ću se dati kontrolirati i raditi kako ona kaže. Jer i da to napravim- ona i dalje ne bi bila sretna. Jer njezina ljutnja nema veze sa mnom. A istovremeno ta susjeda meni dođe u život kao fantastična učiteljica.

Jutros sam klince spremala da idu sa mojom prijateljicom i njezinom djecom na izlet. Moja kćer je prošetala psa ispred zgrade, vratila se kući i rekla:" Mama- cijelo dvorište je pošarano bijelom bojom."  I moj ego odmah šalje valove signala- u opasnosti smo! Spašavaj se! I odmah krenu misli tipa- što će sad ona reći, sigurno će se ljutiti, krivit će me....Šalje mi SLIKE- jasne, velike, u boji- u kojima ja vidim ogromna slova i grafite po našem zajedničkom dvorišu. Vidim nepoznatu ekipu koja se zabavlja i uništava naše dvoriše. I grafite koje je nemoguće oprati. Neugoda me prevladava. I točno osjećam taj trenutak u kojem blokiram sa svojim mislima onaj osjećaj vodstva.

S obzirom da je meditacija tako sjajna vježba da budeš sasvim svoj- taj trenutak traje skoz kratko. Par minuta. Možda niti toliko. Odmah osvijestim da su to samo moje misli. Čula sam informaciju koja bi me prije duboko pogodila i bacila duboko u taj osjećaj beznađa- odmah sam ju osvijestila, prihvatila i otpustila. Jer i da jest najgora situacija - ima razloga zašto je tu. I tako otpustim sve svoje misli i strahove, povežem se sa svojim vodstvom i izađem van vidjeti to čudo. A kad tamo - običnom kredom ispisana imena susjedinih unuka. A sigurna sam - da sam dozvolila strahu da me vodi - vidjela bih sve one grafite iz moje glave i uništeno dvorište i još puno toga što nisam niti zamislila.

Koliko puta kroz dan nas tako "pokupi" neka usputna rečenica ili riječ? Možda čak i potpuno drugačije čujemo od onog što je netko zaista rekao. Ali mi se "zakačimo" na tu jednu riječ iz svojeg STRAHA. Da ćemo biti krivi, da nismo dovoljno dobri, da se moramo dokazati.

Kaže se:"kad je učenik spreman- učitelj se pojavi." I da- istina. Samo mi očekujemo osobu koja za sebe kaže da je učitelj. A u stvari nam svaka ovakva susjeda ili kolega na poslu ili prijatelji, rodbina, djeca- budu najbolji učitelji. Sa svojim usputnim rečenicama.