Zašto želimo da nas drugi prihvate?

Sigurna sam da je svima poznat osjećaj pripadanja nekome. Nekoj grupi, organzaciji, obitelji. Taj osjećaj nas ispunjava ponosom i željom da i mi doprinesemo u taj naš kolektiv nešto naše. Ali ujedno stvara prtisak. Da nećemo biti dovoljno dobri. Da se nećemo pokazati u najboljem svjetlu. Da će nas drugi kritizirati. Ne usudimo se puno puta reći svoje mišljenje jer- što će naš kolektiv reći na to? Da li će nas poštivatii? Ili odbaciti?
Pa zašto imamo tu potrebu? Zašto?
Jednostavno je. Tražmo ono što nismo dobili negdje na putu odrastanja. Ne mislim to na način da sad upiremo prstom u roditelje ili učitelje ili obitelj ili bilo koga drugoga. Jer su nam oni dali najbolje što su znali. Da su znali bolje- dali bi nam bolje. Jer niti njima njihovi roditelji ili obitelj ili učitelji- nisu znali dati bolje. I to seže daleko u prošlost kroz generacije i generacije. Pitanje je samo što ćemo napraviti s tom informacijom. Da li ćemo nastaviti raditi i razmišljati kao što su nam oni pokazali da je "normalno" ili ćemo odlučiti biti svoji.

 Tražimo ljubav i prihvaćanje i odobravanje kroz svaki aspekt naših života. Tražimo prihvaćanje u braku, tražimo prihvaćanje u obitelji, na poslu, prihvaćanje među ljudima s kojima se susrećemo kroz slobodne aktivnosti. Samo što to prihvaćanje i odobravanje tražmo na krivom mjestu. Jer  pri tome zaboravimo ono najvažnije. Da sami sebe prihvatimo. Sa svim našim strahovima i maštanjima i željama.I u dobrim i u lošim fazama života.

Mi govorimo da se prihvaćamo, ali osjećaj u nama nije na vibraciji prihvaćanja.

Kako ćemo znati da nismo prihvatili sebe? Vrlo jednostavno. Po tome kako prihvaćamo druge ljude. Znat ćemo da prihvaćamo sebe kad smo u stanju ne osuđivati i ne prosuđivati ponašanja i izjave drugih ljudi. Netko nas stalno kritizira? To nam je divan pokazatelj da i mi sami sebe stalno kritiziramo. Jer da nije tako- mi kritiku ne bismo niti primjetili. Prošla bi informacija pored nas sa našim istovremenim ZNANJEM da kritika NIJE namijenjena nama i našoj vrijednosti.

Kad bi barem mogli dobiti jedan mali, sitni uvid u naš puni potencijal i u ono što mi zaista jesmo- ne bi nikada imali potrebu promijeniti nekog drugog da bi mi bili sretni. Nikada. Taj mali uvid u vlastiti potencijal bio bi potpuno dovoljan da sve oko sebe-pustimo u miru. Jer imaju potpuno pravo na svoja laka ili teška učenja, imaju potpuno pravo da imaju vlastito mišljenje, imaju potpuno pravo imati potrebu za kontrolom, pravilima. Imaju potpuno pravo ljutiti se jer mi ne razmišljamo kao oni. A isto tako i mi imamo potpuno pravo i mogućnost vidjeti širu sliku. I razumjeti. Jer to znači prihvatiti i razumjeti sebe.