Loši dani

 

Svatko od nas ima "loše dane". Dane u kojima smo van sebe. I nemirni bez nekog očiglednog razloga. Ne znamo što se događa niti zašto.
I ako ste na putu osvještavanja svojih misli i svog života- takvi dani Vam se čine neprihvatljivima. Ali oni to nisu.
Oni su tu kao putokaz. Učenje. Učenje PRIHVAĆANJA. Prihvaćam svoj loš trenutak u potpunosti i svjesno. I svjesna sam da sam ga JA stvorila. Ja sam sebi priuštila dan da sam loše. I zahvalna  sam zbog toga. Neću se kriviti. Samo ću ga prihvatiti. Jer imam potpuno pravo biti loše.
U danima kad smo loše šaljemo svojoj duši i svemiru želju za boljim.
A istovremeno smo svjesni ovog fizičkog svijeta u kojem živmo i drame koja nas okružuje i možemo se čak i igrati sa tom svijesti- do kojeg stupnja "nisam dobro" ću doći dok napokon ne odlučim nešto promijeniti, pomoći sama sebi- da budem dobro?  Kroz meditaciju. Šetnju prirodom. Svjesnim disanjem. Ili bilo kojom drugom tehnikom.

A ako smo svjesni "problema" zbog kojeg smo u "lošim danima" - ako smo svjesni da imamo emocionalno loše razdoblje u životu a ništa ne poduzimamo, mi u stvari toliko duboko treniramo vibraciju problema da smo u nemogućnosti doći do rješenja. A nemoguće je naći riješenje problema ako smo stalno na vibraciji problema.

Ok, svjesna sam problema. Znači- ili ću ga riješiti ili prihvatiti. Trećeg nema. A što ako ne mogu niti jedno niti drugo? Da li sam osuđena da stalno budem loše? O- da! I to je ono što većina ljudi i radi. Ne vide rješenje, smatraju da rješenje ne postoji a situaciju ne žele prihvatiti. I ostanu u nezadovoljstvu mjesecima. Ili godinama.

Baš sam proživjela jedno "loše" razdoblje. Par dana u kojima nisam bila dobro. Imala sam "razlog". Tu riječ stavljam u navodnike jer je ona samo izgovor. Jer u situaciji koju sam proživjela kao tešku- mogla sam vidjeti širu sliku. Nisam bila spremna na to. Bilo mi je lakše ljutiti se i vagati da li želim "pravdu" ili "nepravdu". Ali što je pravda i što je nepravda?

Ako poznam nekoga tko radi teške stvari i daje ljudima oko sebe teška iskustva - da li je pametno upetljati se i reći nešto? Da li Vam se ikada dogodilo da ste dali savjet tamo gdje ga od Vas nitko nije tražio ili se upetljali u situaciju koja nema veze s Vama i na kraju ste baš Vi ispali "krivi"? Da li znate zašto je to tako? Zato jer ste se upetljali u tuđe iskustvo. U nečije učenje koje je taj netko odlučio naučiti. I ako ga štitite dajete više signala- da si on sam nije u stanju pomoći, da nemate vjere u njega, da je svijet nepravedan. Tko smo mi da bismo sprečavali tuđa iskustva i tuđa učenja? Zašto mislimo da za nekoga nije dobro da ga netko "prevari"? Možda će mu baš to biti ona odskočna daska zbog koje će se probuditi. Razlog koji će ga natjerati da se osvijesti i da prestane živjeti kao robot podložan svim mogućim vanjskim utjecajima. Dopustimo im da nauče. S ljubavlju. Možemo im slati lijepe misli i lijepu energiju. I vjerovati u mudrost njegove duše koja ga uvijek vodi. Kao i mi- i taj netko ima svoje vodstvo i može ga slušati. 

To se najviše očituje sa nama dragim ljudima- djecom, rodbinom, bliskim prijateljima. Čak smo u stanju ljutiti se na njih, i osuđivati ih jer "srljaju" u nešto što mi smatramo glupim, ili se druže s osobom koja ih manipulira i vara. Pa kako ne vide ono što mi vidimo?

Vrlo lako. Oni su na putu svog učenja. Na najboljem putu za njih. I sa svojim strahom im jedino možemo odmoći- nikako pomoći. 

A ako nas traže pomoć? To je sasvim druga priča.Naravno da je divno pomoći tamo gdje je pomoć dobrodošla. Ako ništa drugo- savjetom. Ili jednostavno- drugačijim pogledom na istu situaciju.