Zašto se ljutimo II

 

 

Na post "Zašto se ljutimo" dobila sam zanimljiv komentar koji je uključio globalnu i osobnu prošlost i sve što se u njoj događalo. Odnosno, sve teške stvari koje su se u njoj događale. I puno ljutnje koja se pretvorila u prezir prema drugim ljudima, prema svijetu, prema krivcima.
Vjerujem da se puno ljudi osjeća slično pogotovo kad iznova proživljavamo u mislima sve što se događalo. Globalno ili osobno. Sve nosi jednaku težinu.
Svaka ta teška priča iz prošlosti nosi sa sobom puno ljutnje. Puno misli i osjećaja nepravde. I ako gledamo samo iz fizičke perspektive- da, sigurno je nepravda. Ali ja vjerujem da je fizička manifestacija zadnja. Sve je prvo energija. Sve je prvo ideja. Da li vjerujem da je svemir savršen? Da. Da li vjerujem da je Bog savršen? Da. Da li se sve događa s razlogom? Da. Da li postoje situacije koje mi iz fizičke perspektive ne možemo objasniti? Da. A kako bi to- tu tešku situaciju u kojoj netko pati- mogao vidjeti svemir? Zanimljivo pitanje. Ali ako idemo s temeljem da je sve savršeno- kako se onda mogu događati teške situacije??? Zašto se ljudi muče?  Zašto ratovi? Zašto glad? Zašto djeca pate????

Prije nego to shvatimo- trebamo biti svjesni da mi ljudi volimo, jako volimo etiketirati stvari. Davati im vrijednosti ovakve ili onakve i to bez da imamo imalo pojma o čemu zaista pričamo. Čuli smo da je jedna litra nečega, uzmimo na primjer- jedna litra vode je točno toliko i toliko tekućine. I cijeli život tu jednu litru tako i gledamo. Ali zašto je jedna litra baš toliko tekućine? Što uopće znači jedna litra? Ili jedan metar? Ili neka druga vrijednost? Vrlo je jednostavno- dogovor. Netko se negdje DOGOVORIO s ekipom- ovoliko tekućine ćemo označiti kao litru. Ovoliki pravac ćemo označiti kao jedan metar.I mi prihvaćamo tu vrijednost zato jer je to ISTINA? Pa nije istina- nego je dogovor. U datom trenutku je to bio najlakši način mjerenja. Ista je stvar sa dolje i gore. Nebo je gore a zemlja je dolje. A onda astronaut ode u svemir i gleda zemlju gore- iznad svoje glave. I gdje je sada sve ono što učimo i što je normalno? Tko odlučuje što je normalno??? Ili vrijeme- držimo se sata i sve prilagođavamo toj božanskoj napravi. Točno znamo koliko vremena je jedan sat. Mi znamo što je vrijeme. Živimo ga svaki dan. I tada fizičari shvate da je vrijeme promjenjivo- kroz brzinu i prostor. Nisam fizičar- neću ulaziti u detaljno objašnjavanje-ali dokazano je da kroz veliku brzinu- vrijeme se smanjuje. Što znači da ako letimo u raketi brzinom svjetlosti- vrijeme se usporava.
Hoću reći - da vrijednosti kojih se tako sumanuto i očajno držimo su vrlo relativne. I stvarne na fizičkom nivou. Ali mi nismo samo fizička bića. Mi smo najmanje fizička bića.Prvo smo energija.

A da bar pokušamo gledati iz perspektive svemira- onu širu sliku koju volim spominjati- sve je u najboljem redu. Nema dobro i loše. Ne postoji dobro i loše. To su etikete koje mi volimo lijepiti jer su nas tako naučili.  Svaka teška situacija odnosno loša situacija ima svoju dobru stranu. Baš svaka. A ako ima dobru stranu iz koje se rodilo nešto predivno- kako može biti loša?

Dugo su me mučila ta pitanja a odgovor sam našla, između ostalog, u jednoj od knjiga Neila Donalda Walsha u kojoj on priča priču o dvije duše. Naime- jedna duša je silno htjela iskusiti SNAGU OPROSTA- i zamolila je drugu dušu da joj u tome pomogne. Druga duša joj je rekla;"Može, pomoći ću ti da iskusiš snagu oprosta- samo molim te NEMOJ ZABORAVITI TKO SAM JA! I zajedno su se rodile na Zemlji- jedna kao žrtva a druga kao ubojica.....
 SNAGA OPROSTA....kako bismo iskusili tu snagu da nije teških situacija? Kako bismo iskusili tu snagu da nema kotrasta iz kojih rastemo? Iz kojih stvaramo želje i vibracije za BOLJE?

Da li zaista biramo da ćemo VJEROVATI kad nam sve paše i kad sve ide glatko a nećemo vjerovati kad smatramo da se događa silna nepravda? Ili ćemo vjerovati da nas se kažnjava? Ako pogledate svoju prošlost- sve one teške situacije su u nama probudile želju za nečim boljim. Kako možemo željeti svjetlo ako smo se rodili u mraku i nikada nam nije palo na pamet da svjetlo postoji? Kako možemo žudjeti za hamburgerom ako ga nikad nismo probali? Kako možemo željeti novac i bogatstvo ako nikada nismo iskusili život bez njega? Kako možemo žudjeti za mirom ako nikada nismo iskusili nemir? Da li žudimo za zdravljem ako nikada nismo bili bolesni? Pa ne. Jednostavno ne možemo željeti nešto što nismo isprobali u drugoj krajnosti. U kontrastu. Koji nam svemir pruža. 

Osobno smatram da smo došli ISKUSITI život. Došli smo po iskustva koje nam pruža fizičko tijelo. Jer - da smo htjeli da je sve harmonično i mirno i idealno- ostali bismo u nefizičkom. Ostali bismo energija. Ostali bismo čiste duše i jedno sa kreacijom. Ne bi bilo potrebe za rađanjem. 
Jedini izazov je u tome što ne znamo što smo došli iskusiti.

Uzet ću sada za primjer nedavne požare oko Zadra. Vatrogasci su krenuli u gašenje silnih, velikih, opasnih požara- na svakom kanalu na televiziji su davali reportažu o tome. A većina ljudi s kojima sam pričala su govorili- a joj- jadni oni. Jadni ljudi. Jadni vatrogasci. I onda ćemo pogledati onu kolektivnu svijest- puno ljudi u tim trenucima misli na to da su vatrogasci jadni. Da li im pomažete s tom energijom? S takvim mislima? Ne. Samo stvaramo još veću težinu. A ti vatrogasci u tim teškim trenucima trebaju svaku našu pozitivnu i lijepu misao da im energetski pomognemo ako već ne možemo zasukati rukave i pomoći fizički. Ako ne možemo pomoći fizički- nemojmo niti odmagati energetski. Bolji  je izbor misliti na cvijeće nego na jad vatrogasaca. Ako im ne možete uputiti misli na visokoj vibraciji- nemojte niti na niskoj. 
Ili idete na razgovor za posao, u sresu ste, a poznanik vam kaže- a jadan ti. Da li Vam je pomogao? A da Vam kaže - ma možeš ti to, ne brini se, vjerujem u tebe. Da li Vam je pomogao?

Ne zaboravite onu predivnu rečenicu iz Biblije- oprosti im oče jer ne znaju što čine. Iliti- oprostite im jer su napravili najbolje što su znali u tim trenucima. Od nekoga tko je na niskoj vibraciji jednostavno ne  možemo očekivati velika djela dobročinstva. Jer srce je zatvoreno a misli su pune težine. Da li od takvih ljudi možemo dobiti suosjećanje, mislosrđe, dogovor, ljubav, sklad? Ne. Jer ne možemo dati ono što nemamo. Možemo dati samo ono što imamo u sebi. Da li su takvi ljudi sretni? Ne. Sa zatvorenim srcem jednostavno smo daleko od osjećaja sreće i radosti.
Da li ćemo se ljutiti jer dijete iz prvog razreda jednostavno ne može riješiti zadatak iz matematike iz osmog razreda? Ne. Jer shvaćamo stanje svijesti. Shvaćamo stanje svijesti i osobno i globalno. Pa onda nema ljutnje. Nema nepravde. Razumijemo. Opraštamo im radi sebe a ne radi njih. Opraštamo im da bi mi u svojoj duši imali mir.  I mi svi smo u nekom trenutku u životu bili na niskoj vibraciji i nanjeli nekome neku nepravdu. Barem po njegovom viđenju stvari. Da li se trebamo kazniti? Pa zar nije kazna sama po sebi to što smo odvojeni od našeg unutarnjeg mira i sreće? A napravili smo najbolje što smo znali. Da smo znali bolje- sigurno bi napravili bolje.