Kako je lako reći NE

Imala sam osobu u svom životu koja je uvijek bila puna planova koji su podrazumijevali moju akciju. U početku me je to zabavljalo, ali nakon nekog vremena mi je to postalo obaveza i na kraju me je počelo duboko iscrpljivati. Pokušala sam joj dati do znanja da mi se ne da recimo - otići do grada. Ali nije prošlo. Moji izgovori su samo još više tu istu osobu prizivali u moj život i ispunjavale ju novim idejama.
Zatim sam shvatila da je način na koji je se mogu riješiti- da ne budem dobro. Na primjer- imam virozu pa me pusti na miru. Sjećam se da sam u to vrijeme imala sve češće viroze. Ili- boli me glava pa ne mogu biti dio njezinih planova. Pa me je često boljela glava.
U konačnici sam otkrila da mi vrijeme prolazi u očekivanju viroza i glavobolja i nesvjesnom bježanju od obaveza koje ne želim.
I da sam duboko nesretna. I ljuta na tu osobu.
Tada mi je moja divna prijateljica Dea Kralj rekla da se nikada, nikada, nikada ne ljutimo na drugu osobu. Uvijek smo ljuti na sebe. Uvijek.
Kako volim samoanalizu krenula sam u istraživanje svojih osjećaja.
Što u stvari osjećam kad me ta osoba nazove?
Da li joj se pokušavam svidjeti?
Da li se želim predstaviti kao netko tko ja nisam?
Zašto ne mogu reći NE- ne želim biti dio tog plana?
Zašto tražim izgovore i razloge za nešto što ne želim?
I naravno da se sve svodilo na isto.

 Pokušavam se svidjeti svima. Pokušavam pomoći svima. Pokušavam biti ljubazna  i preuzimam na sebe odgovornost kako se netko drugi osjeća. Pokušavam razveseliti druge bez obzira na sebe. U cijeloj priči ja sama nisam bila važna.

Zašto uopće moram imati izgovor da nešto ne želim?

Ako zaista želim biti ljubazna da li to podrazumijeva moju nesretnost?

Da li zaista želimo imati u životu osobe koje se ljute na nas ako im kažemo NE?
Čega nas je strah? Odbijanja? Ili da će misliti i pričati o nama da nismo dovoljno dobri?
Prvi put kad sam joj rekla NE bez izgovora zašto- osjećala sam se oslobođeno. Rekla sam joj NE  i odjednom postala sama sebi važna.

 Ali osjećaj u meni i dalje nije bio mir. I dalje je bilo tu puno ljutnje. Zašto?

Zato jer mislimo da smo pokrenuli lavinu negative koja će nam se srušiti na glavu. Jer smo odbili osobu koja puno priča i koja će svima reći da nismo dobri i da smo glupi i sebični i da će se naravno-svi prestati družiti sa nama- svi će nas izbjegavati i svi će nam se smijati ili ogovarati. Ozbiljno?
Pa to je običan "ego-govor" kako ga ja volim zvati. Od jednog NE- dođemo do toga da se cijeli svijet okreće protiv nas.

A da se zaista i ostvari takav ishod- što smo zaista, istinski izgubili?  Baš ništa. Ljude koji ionako nisu niti zaslužili biti dio našeg života. Ljude koji nam neće pomoći u našem rastu. Ljude koji nas ionako vide samo onako kako oni žele. Ne onakve kakvi mi jesmo.

Da li zaista želim takve osobe u životu? Ne.

Ali ta promjena kreće od nas. Ako smo u stanju  prihvatiti sebe sa svim svojim "manama" i vrlinama- možemo i sve druge.
S ljubavlju prihvaćam sve oko sebe i razumijem načine kako ljudi reagiraju ili djeluju.
I s ljubavlju kažem NE. Svemu što u tom trenutku istinski ne želim. I ne trebam razlog niti izgovor. Dovoljno je da ne želim.
Probajte se igrati sa tom divnom riječi. NE.
Ne želim ići u grad.
Ne želim napraviti tvoj posao.
Ne želim provesti dan onako kako ga ti isplaniraš.

Shvatit ćete u konačnici da ste važni. Da se ne morate dokazivati. Da možete biti ljubazni na milijun drugih načina.

Da ta riječ "NE" - ne znači da ste drugu osobu ponizili već da ste sebe počeli cijeniti.